Kako je političko nasilje zahvatilo talijanski fudbal

Getty Images, SNL

Od šezdesetih godina prošlog vijeka, talijanski navijači bave se fašizmom, komunizmom, i bacanjem „fića“ na protivnike.

Vincenzo Paparelli rođen je u Rimu prvog maja 1946. Završio je osnovnu školu, par godina šegrtovao kod mehaničara, zatim oženio suprugu Vandu i otvorio garažu u predgrađu sa bratom Angelom.


Vincenzo je obožavao automobile, posebno svoj Alfa Romeo 1750. Dvadesetosmog oktobra 1979., upravo njim se odvezao do Olimpijskog stadiona u Rimu kako bi gledao derbi između svog Lacija i mrskog lokalnog rivala Rome. Tokom meča, Vincenza je pogodila raketa ispaljena sa tribine na kojoj su se nalazili navijači Rome i ubila ga na mjestu. Doktor koji je prvi stigao na mjesto događaja kasnije je izjavio da gore povrede nikad ranije nije video.


Počinilac, osamnaestogodišnji Giovani Fiorilo, pobjegao je sa stadiona događaja prije nego što je policija stigla da reaguje. Predao se četrnaest mjeseci kasnije, pa je bio osuđen na šest godina i deset mjeseci zatvora. Nasilje na talijanskim stadionima nije počelo sa Vincenziem Paparelliem, a nije se ni završilo sa njim, ali ovaj incident obilježio je početak organizovane mržnje između Lacijala i Romanista. Godinama su navijači Lacija po Olimpiku širili transparente sa natpisima „Osvetit ćemo te Paparelli“ i „Ne zaboravimo Paparellia“.



Ovaj bijes pokrenuo je javnu raspravu po pitanju fudbalskih huligana, pa su tako bile zabranjene određene tradicije koje su rimskim navijačima mnogo značile, kao što su bubnjari na tribinama i transparenti. Te restrikcije donijete su da bi se suzbio huliganizam, smanjile tenzije unutar Olimpijskog stadiona, i fudbalska kultura vratila na relativno mirne dane pedesetih godina. Naravno, pokazale su se neuspješnim po sve tri tačke.


Opravo tokom tih mirnijih pedesetih osnovane su prve navijačke grupe, ali u deceniji koja je uslijedila promijenila se socijalna struktura navijača što je u ogromnoj mjeri utjecalo na razvoj fudbalske kulture u Italiji.


Cijena karata je tokom šezdesetih pala, pa su na stadione pohrlili mladi ljudi iz radničke klase i sa sobom donijeli novine kako u modi tako i u politici. Stariji navijači nosili su redovna odijela kad bi došli na utakmicu, ali ovi novi bi se pojavljivali u maskirnim uniformama i vojnim čizmama, otvoreno demonstrirajući svoju političku pripadnost. Neki su nosili ekstremističke simbole, od neofašističke dvosjekle sjekire, preko komunističke petokrake, do anarhističkog zaokruženog slova „A“. I sami igrači počeli su da podržavaju ovo stapanje fudbala sa politikom. Paolo Solier koji je igrao za Peruđu u drugoj ligi prije utakmice bi salutirao navijačima podignutom pesnicom – tako je podržavao marksističku organizaciju Avanguardia Operaia.




Negdje u to vrijeme, zvijezde Lacija Luciano Re Cecconi i Luigi Martini glasno su podržavale neofašističku stranku Movimento Sociale Italiano osnovanu 1946. Sredinom sedamdesetih, nekoliko fudbalera Lacija je na teren izlazilo sa lančićima oko vrata sa kojih su visili fašistički simboli. Za to vrijeme Romini Fedajini – navijačka grupa osnovana sedamdesetih – su se otvoreno deklarisali kao komunisti i agresivno gestikulirali prema protivničkim navijačima. Pod takvim okolnostima, rimski derbi važio je za najvatreniji susret u talijanskom fudbalskom kalendaru.


Među navijačima Lacija, izdvojile su se dve „ultras“ grupacije – inkluzivni Orlovi i radikalni Vikinzi. Ovi drugi su bili među najozloglašenijim navijačkim grupama tog vremena. Njima je pripadao čuveni Er Maciste, za kog se pričalo da je mogao jednom rukom da digne iznad glave Fiata 500 dok drugom bije protivničke navijače. I danas se mjesto nedaleko od Olimpika gdje je Maciste poginuo u saobraćajnoj nesreći obilježava cvijećem i šalovima Lacija.





Organizovani huligani nisu postojali samo u prijestolnici. Navijači Milana osnovali su Fossa dei Leoni 1968., kao najstariju navijačku grupu u Italiji. U Torinu, Juventusovi Panteri osnovani su 1975. a Fajteri 1977. Osamdesete je režiser Danijele Segre snimio dva dokumentarca o najvernijim navijačima Juventusa: Il potere deve'essere bianconero odnosno Ragazzi di stadio. U ovim filmovima jasno se definiše razlika između običnog navijača i pravog ultraša: ovim drugima utakmica i nije previše bitna.



Sedamdesetih i osamdesetih, narkotici su postali popularna tema navijačkih pjesama. Pjerluđi Spanjolo iz Gazzetta dello Sport u svojoj knjizi „Pobunjenici sa tribina“ citira neke od njih. Navijači Lacija su pevali „Ponedjeljak LSD / Ekstazi do srede / Pravimo sranja, radimo šta hoćemo / Otkud Lacio u Seriji B“ Romini navijači na melodiju „Žute podmornice“ pjevaju „I otac će da ti puši / Ako nas bude sreo / Radiće dop sa ultrasima.“


Ali od tog vremena, mnogo toga se promijenilo. Neke od ovih navijačkih grupa – na primjer Milanova Fossa dei Leoni – ili su se raspale, ili digle ruke od politike, ili potpuno promijenile svoje stavove. Romini Curva Romanisti su krajem prošlog vijeka bili otvoreno antifašistički nastrojeni, da bi 2006 počeli da šire neonacističke slogane.


Talijansko Ministarstvo unutrašnjih poslova nedavno je sprovelo istraživanje po kom u zemlji postoje 382 aktivne navijačke grupe. Od njih, 151 otvoreno izražava politički stav; 85 grupa čine ekstremni desničari, 54 ekstremni ljevičari, a 12 ih ima „mješanu ideologiju“. Što se tiče ultrasa, procjenjuje se da ovih hard-kor navijača još ima oko 40,000 u Italiji. Mnogi su i dalje nasilno netolerantni, a većini se i dalje „jebe za tekmu“.