Tate, sretan vam vaš dan!

getty images, snl

Prvi je Dan očeva održan još daleke 1908. u SAD-u nakon velike rudarske katastrofe u kojoj je poginulo više od 250 očeva. Jedna kći koja je ostala bez oca u toj katastrofi zamolila je lokalnog svećenika da održi misu za sve njih. Ubrzo se proslava proširila i po drugim gradovima Sjedinjenih Američkih Država, a nije dugo trebalo da se proširi na cijeli svijet, ali ne slavi svaka zemlja na isti dan.

Najstariji zapis na kojem se spominje Dan očeva datira još iz vremena starog Babilona. Pronađena je pločica na kojoj je dječak Elmesu napisao čestitku svom ocu i to prije više od 4000 godina! Elmesu je u toj poruci svom ocu poželio dobro zdravlje i dug život. Ne znamo što se poslije dogodilo s Elmesom i njegovim ocem, ali znamo da se običaj obilježavanja Dana očeva održao do danas.

Mnogo bi se moglo govoriti, počevši od začeća pa do osamostaljenja djece, o ulozi majke u životu djeteta, ali ovaj put ćemo se kratko osvrnuti na ulogu oca.


Očeva ljubav važna je za emocionalni razvoj djeteta u jednakoj mjeri kao što je i majčina potvrdila su mnogobrojna istraživanja. Istraživanja su, u razgovoru s djecom o njihovom odnosu s roditeljima, načinu na koji su ih povrijedili, te o osjećajima željenosti i potrebitosti, došla do novih zaključaka. Istaknuto je da djeca koja nisu imala kvalitetan odnos s ocem u djetinjstvu, najčešće su i probleme i komplekse iz tog odnosa imali u odrasloj dobi. Takva djeca kad odrastu, kao žene bi u partneru najčešće tražile očinsku figuru, a muškarci bi kopirali ponašanje svog oca.


Velika većina odraslih sigurno će se složiti kako im je stupanj povezanosti i bliskosti s figurom oca bio ispod onoga što su željeli i trebali kao djeca. Kod mnogih često i u odrasloj dobi taj odnos nije na željenoj razini.  Zašto je otac u drugom planu? Više je razloga zašto je danas teško biti otac kakvog dijete očekuje i treba. Način života i zahtjevi koji su pred današnjim očevima često im onemogućavaju da budu dovoljno vremena s obitelji.U takvim i sličnim okolnostima same majke preuzimaju potpunu kontrolu nad podizanjem djeteta i tako istiskuju oca iz njegove prirodne uloge. Očevi se brzo pomire s takvim stanjem i još više se posvete poslu a sve manje domu. 



Tako oni dijelom zbog nepoznavanja situacije, a dijelom zbog nesnalaženja koriste tradicionalne i neprimjerene odgojne metode na svojoj djeci, što rezultira manjim povjerenjem i slabijom povezanošću među njima. To dovodi do toga da se današnji očevi teško snalaze u svojoj ulozi. Oni su svjesni da patrijarhalni modeli odgoja više nisu prikladni, a u društvu nedostaje model i vizija kvalitetnog oca.



Redovito ljudi osjećaj unutarnje sigurnosti vezuju za oca. To je onaj osjećaj da nam netko drži leđa, da nismo sami. Taj osjećaj ostaje dio nas, ugrađen je u nama i neotuđiv je. To je ona važna dimenzija koju dijete dobiva od oca koji je stabilan, svoj, snažan, i dijete se osjeća zaštićeno i podržano.  S druge strane, slika oca koji ulijeva strahopoštovanje, koji je grub i oštar, koji kažnjava, kod kojega ljubav trebamo zaslužiti i zaraditi, nije nikoga baš usrećila. U ideji strogosti ima dio koji je i dobar. Naime, otac koji jasno i kategorično postavlja granice daje djetetu jedno iskustvo koje je puno važnije od podučavanja dobrom ponašanju i discipliniranja. To je iskustvo roditelja koji ima sebe, svoj stav, koji ima snagu, pa iz toga i svoje osobne granice. To iskustvo daje mogućnost djetetu da tu energiju ugradi u sebe i sutra postane osoba koja također ima sebe i svoje granice.