George Rodriguez: Arhivski snimci holivudskog glamura i građanske neposlušnosti

Vice USA

Los Angeles ima mnogo strana, ali malo tko ih je sve iskusio u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, prije nego što su Velika migracija i poslijeratnih meksički doseljenici izmjenili lice grada. Fotograf George Rodriguez već pola stoljeća je jedan od rijetkih umjetnika koji su sa uspjehom radili na relaciji Hollywood -Chicago- LA. Rodriguez se rodio 1937. godine, a cijelog života je kroz svoja djela pokušavao da ovjekovječi sve aspekte Los Angelesa – od blještavog svijeta muzike, televizije, i filma, sve do lidera i aktivista pokreta za prava građana.

U njegovoj arhivi nalaze se Cesar Chavez, Dolores Huerta, Los Boinas Cafes, ali i Džimi Hendricks, Michael Jackson, N.W.A. U suradnji sa Josh Kunom izdao je svoju prvu profesionalnu biografiju pod naslovom Double Vision: The Photography of George Rodriguez (Hat & Beard Press, April 10). Izložbu fotografija sabranih za to izdanje izložit će u Los Angelesu 26. maja.


Opišite nam život na jugu Los Angelesu u četrdesetim i pedesetim godinama?
George Rodriguez: Tata mi je radio kao obućar u strogom centru grada. Na Skid Rou smo živjeli sve do 1949., a onda se preselili u South Central što je bilo nezgodno mjesto za klince, ali od toga se očvrsne. Srećom, moja srednja škola imala je odličan zanatski kurs fotografije. Drugovi iz razreda rekli su mi da to upišem jer je lako, a ja ih poslušao. Iz te škole je poteklo nekoliko LIFE fotografa, što je u ono vrijeme bio Sveti Gral za fotoreportere. To me je valjda i motiviralo.
Nakon časova, radio sam se u foto laboratoriji. Nismo dobro stajali financijski, morao sam da počnem da privređujem, pa sam krenuo od jednog do drugog hollywoodskog foto-studija.


Recite nam nešto više o svom prvom poslu.
Imao sam sreće da se zaposlim kod Sid Averyja tako pedeset i sedme, pedeset osme. Slučajno sam parkirao ispred jednog foto studija, ispostavilo se njegovog. Video sam spolja da namještaju neke kamere pa sam ušao da vidim što rade. Počeli smo da pričamo. Ja tada uopće nisam znao Sida, ali on je čuo za Frimont fotografe pa mi je ponudio posao u laboratoriji. Bio sam mu asistent, mnogo toga sam naučio. Sid je snimao za LIFE, Saturday Evening Post, Collier’s, Look. Sjećam se kako smo jednom otišli da snimimo Lucille Ball, i vidjeli kako joj je jedna vještačka trepavica pala na roštilj. Momentalno je izgorjela!



Kakvi su tada bili uvjeti za Amerikance meksičkog porekla?
Oko Hollywooda nije bilo lako, jer nikom od nas roditelji nisu radili u industriji zabave. Hollywoodom su tada upravljali sindikati. Ja sam pokušao da se tu zaposlim pedesetih, ali nisam imao prave veze. Počeo sam da pomažem jednom što je radio za Columbia Pictures i nekad razvijao filmove kod nas. Nakon toga me je pitao da li hoću umjesto njega da radim printove, pa sam doveo jednog Čikano druga da to zajedno radimo: ja da razvijam, on da štampa. Onda su došli neki ljudi iz sindikata i rekli šefu da mora da nas otpusti jer nismo iz sindikata. Plus što smo bili meksičkog porekla. Ali ispostavilo se da smo već nakupili dovoljno staža pa su morali da nas učlane u sindikat. Kad sam se tako probio u sindikat, pitao sam ih koliko se često Latinosi primaju ili unapređuju, rekli su mi otvoreno „nikada“. Ne znam kako je sada, ali pedeset godina smo se pitali kako to da nas baš u Hollywoodu nema. Moj stav je tu bio: ja sam samo fotograf, ne meksički fotograf, ne Čikano fotograf. Tako gledam na stvari i nadam se da me ljudi neće pogrešno shvatiti - ja se svog nasljeđa stvarno ponosim.


U knjizi kažete, „vodio sam dvostruki život“. Recite nam nešto više o tome.
O tome tada nisam razmišljao, tako se prosto živjelo. Dok sam radio u Kolumbiji, kad se protestiralo na istoku grada, ja bih samo zgrabio fotoaparat i požurio tamo. Pošto sam bio praktično sam svoj šef, mogao sam da napravim tu pauzu, odem da snimim sve što hoću, onda se vratim i nastavim s poslom. Svog Čikano identiteta sam bio svjestan samo kad bi se desilo da surađujem sa Čikano kolegom, što se rijetko dešavalo. Sjećam se da smo snimali osmogodišnjeg Marija Lopeza, mogao sam da se poistovjetim s njegovim roditeljima, toliko smo toga imali zajedničkog. Tu sam prepoznavao razlike. Na televiziji je djelovalo kao da Latinosa nigdje nema, ali tko god je živio u LA ili drugdje u Californiji zna da nas ima na sve strane.


Kako je Čikano pokret utjecao na vaš doživljaj naroda i kulture?
Čikano pokret me je fascinirao. Kad su stvari krenule, imao sam potrebu sve to da ispratim. Da ljudima koji ne mogu da se nađu na licu mjesta pružim najbolji mogući uvid u to što se dešava. Ipak, to je teško postići putem fotografije. Kad sam bolje upoznao Cesara Chaveza, shvatio sam da se dešava nešto posebno. Tu je bilo mojih prijatelja kao što je Sal Castro, znači imao sam insajdere, znao kad se što dešava, ništa nisam propustio. Stvarno sam poštovao sve što su Čikanosi pokušavali da sprovedu tada. Bilo je to rizično, neki su završili u zatvoru zbog svojih stavova. Imao sam namjeru da objavim knjigu posvećenu Čikano pokretu, čitavom iskustvu američko-meksičkog življenja. Zato sam prikupio toliko materijala tijekom šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih. Nisam ni znao da će ljudi sve to zavesti pod borbu za građanska prava. Mislio sam da se radi o pokretu na lokalnom nivou, ali ima smisla kako je to naknadno bilo interpretirano. Samo što ja na to tada uopće nisam tako gledao.



Kako ste napravili konačnu selekciju ovih arhivskih fotografija?
Shvatio sam da imam ogroman izbor, posebno na planu lokalne historije. U svojim fotografijama danas vidim političare i druge ljude kako odrastaju, kako se pojavljuju, dolaze, i prolaze. Izuzetno sam zadovoljan krajnjim rezultatom, mislim da će ljude dobro informirati. Nisam to imao u vidu dok nisu počele da pristižu povratne informacije. Bilo je to kao da sam nekima nehotice odradio istraživanje. Ja sam svoje radove oduvijek brižljivo štitio, mnoge od ovih slika nikad nisu bile objavljene, pa sad kao da gledam nečiju tuđu zbirku. Pomislim uh, ovo je baš dobro!


Da li ste otkrili nešto novo na fotografijama, da li ste neke od njih doživjeli na drugi način poslije svih proteklih godina?
Otkrio sam poneke zaboravljene detalje. Tada sam često izlazio u Whiskey A-Go-Go, jednom prilikom da snimim Van Morrisona i Them za naslovnu stranu albuma, a Doors su se slučajno zatekli tu. Na kraju su oba benda zajedno nastupala, oba Morrisona – Jim i Van – pjevali „Gloriju“. Takve detalje čovjek ne može da cijeni osim s distance, slično kao ono kad sam upoznao Cary Granta. Zato danas pokušavam da ispratim sve što se dešava, jer znam da ću možda tek sutra shvatiti koliko mi je sinoć bilo dobro.
Kad je Elvis pravio came back specijal, ja sam se slučajno našao u studiju i ispratio taj historijski događaj. Bio sam i s Cezarom Chavezom na vrhuncu bojkota – zatekne se čovjek točno gdje treba da bude. Fotografija ga odvuče tamo.