Muškarac godine 2017: Amel Kapo

Aida Redžepagić za SNL

Nema toga uvoda koji bi se velikom inteligencijom uvukao u okvire ove tastature na laptopu dok čitam odgovore ovog mladog čovjeka, uskoro budućeg oca. Toliko jednostavnosti u svakoj rečenici, a opet toliko težine i odgovornosti da sam siguran da je ja ne osjetim ni u pola onoliko koliko znam da bi to trebao. A nećete ni vi. Zašto? Jednostavno zato što ja nisam Amel Kapo a trebao bih biti, svi bi trebali biti on jer on voli zaista to što radi.

Kažu da uspješnog čovjeka čine skup karakternih osobina koje se mogu podijeliti na; mnogi kažu osam dok neki deset brojeva, što je najveći apsurd i nonsense. Kako je moguće raščlaniti ideju "da svi budu sretni" na faktore? Kako je moguće pokazati u naslove i podnaslove ljubav koju nemilosrdno daješ kroz svaki atom sebe da neko drugi može biti sretan jer ćeš samo tada ti biti ispunjen? Nije lako prijatelju.
Nije lako stati ispred zida velike odgovornosti sam i punom šakom razbiti blokove i okove zida prepreke, neshvaćanja i problema. To mogu samo najhrabriji. Jednom je jedan napisao da čovjek koji nije hrabar ne može biti pošten, jer za poštenje su potrebne žrtve kakve kukavica ne umije da podnese, a potrebna je i velikodušnost koju on ne može razumjeti.
Mi smo tokom prošle godine pratili rad i djelo Amela Kape koji je tako hrabro stao kao vođa najvećeg djela u BiH u našim očima. Dobio je priznanje Muškarca godine BiH 2017. To je najmanje što je moglo biti urađeno.


Kada si prvi put znao da ćeš se baviti poslom kojim se danas baviš?


Još za vrijeme studija. Obavljao sam posao trenera plivanja u jednom sarajevskom plivačkom klubu, te sam primijetio da nemali broj osoba s invaliditetom dolazi na Olimpijski bazen Otoka, ali iz meni nepoznatog razloga, niko s njima nije radio. Tada mi se u glavi rodila ideja da osnujem plivački klub za osobe s invaliditetom i pomislio sam kako je to posao kojim se želim baviti u budućnosti.

Šta te povezalo sa sportom?


Ljubav prema sportu rodila se još od malih nogu. Amidža mi je bio profesionalni fudbaler koji je dio svoje karijere proveo u Fudbalskom klubu Sarajevo, a ja sam ga pratio na svim treninzima i utakmicama. Tako sam zavolio fudbal i sport, generalno. Trenirao sam fudbal u Bubamari kod Predraga Pašića i u Fudbalskom klubu Sarajevo. Tokom osnovne škole počeo sam trenirati odbojku u Odbojkaškom klubu Sinpos, a kasnije i u Bosni. Nakon što je sport u našem gradu pao na jako niske grane, a posebno odbojka, uz nagovor prijatelja odlučio sam  da počnem trenirati sjedeću odbojku u klubu Spid s našim zlatnim momcima gdje sam i dan danas igrač.

Koliko ljubavi mora biti u sportu?


Da bi bio uspješan  u onome što radiš i čime se baviš to moraš voljeti. Tako je to i u sportu. Ako želiš napraviti neki rezultat itekako to moraš voljeti. Jer proces razvoja od amatera do najboljeg u zajednici, državi, na svijetu nije lak niti jednostavan i zahtjeva mnogo truda, volje, želje i ljubavi!

Tebi je sport strana koju svi poštuju. Prije svega si neko ko kroz sport pomaže drugim...


Misija profesora sporta jeste prije svega održavanje i poboljšanje zdravstvenog statusa učenika. Samom tom činjenicom trebali bismo biti korisni našoj društvenoj zajednici. Čovjek koji je koristan drugima, više voli i samog sebe, te uživa u životnim radostima.


Kako je bilo prvi put se suočiti s idejom pomoći na ovaj način na koji danas pomažeš?

Definitivno veliki izazov. Prije svega u smislu da nisam imao od koga naučiti sve to s obzirom na to da se nikada niko nije bavio paraplivanjem u našoj zemlji. Nakon toga  nova prepreka:  dolazi naš balkanski mentalitet s obzirom na to da smo čudni po pitanju svega što je  "drugačije" od onog što smo navikli pa makar to bile i osobe s invaliditetom. Tu su i organizacijski problemi treninga, jer zbog specifičnosti potreba naših plivača treba mnogo resursa od ljudskih pa sve do materijalnih i na kraju dolaze nezaobilazni problemi sa financiranjem troškova potrebnih za realizaciju ove ideje o paraplivanju za osobe s invaliditetom obzirom da je ideja bila da to bude besplatno što na kraju i jeste.

Šta te tu čini najviše sretnim?


Najviše me čine sretnim trenuci kada roditelji dođu nakon izvjesnog vremena provedenog na bazenu s ljekarskim nalazima i citiraju doktore koji kažu: "Ne znam šta radite, ali nastavite da radite."






Imaš li ti san u životu?


Da, naravno. Čovjek koji nema neki san on nije ni živ.

Trenutno ispunjavaš san malog Ismaila. Koliko ti to znači?


Ispunjavanje njegovog sna me itekako usrećuje naročito kada se prisjetim njegovog prvog dolaska na bazen. Bio je prestrašen i stidan dječak s razvijenom fobijom od vode, a sada je dijete za koje zna skoro cijeli svijet, dječak koji osvaja medalje. Primjetan je njegov psihofizički napredak, a svaki dolazak u Sarajevu za njega je nova avantura.

Da li nam upravo Ismail govori da je sreća svuda oko nas?


Upravo to govori. Samo je trebamo znati prepoznati...

Upoznali smo i njegove roditelje. Oni su nam rekli da si ti zaslužan za sreću njihovog sina...


Rekao bih da su ipak oni kovači njegove sreće. Oni su ti koji su s njim svakodnevno i koji se odriču mnogo toga nauštrb njegovog zadovoljstva.

Koliko si ti sretan u životu?


Mogu reći da sam veoma sretan čovjek. Živ sam i zdrav. Ljudi koje volim su također živi i zdravi. Zdravlje je najveće bogatstvo i sreća koje neko može imati u životu.

Šta te može naljutiti?


Nepravda!

Dobio si titulu Muškarac godine 2017. u BiH. Mi se nadamo da će ove godine biti neko ko će se ugledati na tebe, a ti mu biti uzor.


Čast je biti proglašen muškarcem godine, a volio bih da onaj koji sljedeće godine ponese tu titulu ne traži uzore nego da bude najbolja verzija sebe i da srcem radi posao koji najbolje zna.

Koliko imaš podršku svoje porodice u tome što radiš?


Podrške mi ne nedostaje, a čini mi se da najviše razumijevanja ima moja supruga. Naime, oboje mnogo radimo i nemamo puno vremena za druženje. Zbog toga svaki slobodan trenutak posvetimo jedno drugom. Roditelji me također podržavaju u ovom poslu.

Da li se nekada vidiš kao nastavnik ili profesor fizičkog/tjelesnog odgoja u školama?


U sistemu školstva kakvo je danas, apsolutno ne jer mislim da kao takav ne pruža mogućnosti za napredovanje nastavnicima i profesorima fizičkog odgoja u školama. Ovaj posao bi sam po sebi trebao biti izazovan i biti jedna od glavnih karika u očuvanju dječjeg zdravlja i prevenciji bolesti, a danas se sveo na prostor za popravljanje prosjeka ocjena učenika.

Da li si ikada razmišljao napustiti BiH i graditi karijeru negdje gdje je to možda lakše..?


Ponuda je bila, ali trenutno o tome ne razmišljam...


Koji su tvoji životni planovi za narednu godinu?


Imam samo jedan životni plan. Da budem dobar tata.