Milenijalci će uskoro zavladati, a kakav je njihov odnos prema poslu?

getty images, snl

Mišljenja o milenijalcima su veoma podijeljena, mada će većina prevagnuti na negativnu stranu. Nazivaju ih i generacijom idiota, zlatnim ribicama, jer im okolnosti drže pažnju svega nekoliko minuta.

Generacija ‘‘Mi’’ rođena je između 1978. i 2000. godine; odlikuje ih socijalna tolerantnost, ekološka osviještenost, miroljubivost i tehnološka briljantnost. Nazivaju ih još i milenijalcima.

Oni su posebni i znaju što žele i kako to žele. Globalno su orijentirani, etnički raznoliki, tehnološki potkovani, bolje obrazovani, manje skloni politici i spremni preuzeti Ameriku sa svim ekološkim, političkim i socijalnim problemima koji vuku u propast, svjesni su važnosti održivog razvoja.

Došlo je i to vrijeme da se takve generacije zaposle i zaplivaju burnim morem zvanim život. Što milenijalci žele od posla? Da imaju svrhu, do doprinesu na neki način zajednici i, naravno, da prostor bude atraktivan i moderan, a kuhinja uvijek bogata hranom i kavom.
Postoji nekoliko uzroka koji su doveli do toga da ljudi rođeni od ’94. godine pa nadalje budu čudni, lijeni, neradnici, depresivni itd. Naravno, svaka čast izuzecima.

U devedesetim su popularne knjige bile o roditeljstvu, ali i one koje su se bavile  psihologijom odgoja djece. Zato je ponašanje milenijalaca uvjetovano neuspješnim roditeljskim strategijama i utjecajem novih tehnologija. Nestrpljenje i takvo okruženje stvorilo je talas mladih ljudi koji ne mogu da se snađu u realnom svijetu.

Roditelji su toj djeci govorili da su posebni, jedinstveni, da mogu da dobiju što god požele, kad god požele. Dobivali su nagrade za greške i slaba dostignuća, što u startu degradira nečiji talenat, uloženo vrijeme i trud. A samim tim se i to dijete osjeća kao da nije zaslužilo tu nagradu i sve to dovodi do kontraefekta i osjećaja nezadovoljstva i niskog samopouzdanja.


Što se dalje dešava? Ti ljudi izađu u realni svijet. Odjednom shvate da stvari ne funkcioniraju onako kako su oni učeni da funkcioniraju. Odjednom je pred njima mali milijun izazova.

Shvate da nije tako jednostavno naći posao, i da je još teže taj posao raditi valjano i kako treba. Zatim, shvate da ne mogu dobiti sve što požele kad god požele i da ljudi postoje i žive van njihovog balona ružičaste sapunice.

Još jedna činjenica koja ne ide na ruku milenijalcima jeste nedostatak socijalnih vještina. Zbog vremena kojeg provode za tabletom, telefonom, računarom, nemaju pretjeranog dodira sa stvarnim svijetom, sa starijim ljudima, pa čak ni s njihovim vršnjacima. Sklapaju se prijateljstva koja su površna, kao i veze i odnosi, i kada odrastu oni nisu u stanju da oforme dubok smisleni odnos s nekom osobom.

Zato u radnom okruženju dolazi do incidenata i neslaganja jer oni ne poznaju autoritet. Ne znaju kako da se ophode prema starijim osobama, prije svega, ne poštuju druge i tuđe vrijeme. Većinom su sebični, razmaženi i očekuju da im se sve servira na tanjuru, a oni ne daju ništa za uzvrat. Kako su odrastali u masovnom potrošačkom društvu, u njih je ugrađena svijest materijalista i bitniji im je kvantitet od kvaliteta. Često kasne na posao, na sastanke, ne izvršavaju radne zadatke i neodgovorni su.