Ali Dia rođen je 20. avgusta 1965. u Dakaru. Kao mladić otišao je u Francusku, riješen da napravi karijeru kao profesionalni fudbaler. Da mu je uspjelo, baš i nije – igrao je epizodnu ulogu u timovima kao što su Dižon, La Rošel i San Kventan, a također je poznato da je neko vrijeme igrao i u nižerazrednim finskim klubovima. Ukratko rečeno – Dia baš i nije bio neki fudbaler. Šta se desilo?

Sa trideset i jednom godinom, Dia je uspio da napravi najveću zvrčku u historiji modernog fudbala. U svom zrelom dobu, Senegalac je shvatio gorku istinu – on prosto nije dobar fudbaler, i nikada neće ni biti. Zato je riješio da prestane sa napornim treninzima i umjesto toga smisli neku prevaru.


Prvi korak je bio dolazak u Englesku, što mu je 1995. i pošlo za rukom. Zaigrao je za Blait Spartanse, poluamaterski klub sa sjeveroistoka zemlje, ali njegove ambicije bile su mnogo veće. Zato, Dia je skovao pakleni plan – preko jednog prijatelja je uspio da pribavi telefon Harija Rednapa, tadašnjeg šefa struke Vest Hema. Dia je pozvao Rednapa i složio mu priču da je on rođak legendarnog Liberijca Žorža Vee, da je brz i dobar tehničar, da je trenutno bez kluba i da bi volio da zaigra u Premijer Ligi. Savršena priča, međutim Rednap nije vjeverica, pa se tako prvi pokušaj našeg junaka završio neuspjehom.


Ali, nije svaki premijerligaški trener stari vuk poput legendarnog „’Arija“, što će na svojoj koži ubrzo osjetiti tadašnji menadžer Sautemptona Grem Sunes. Njega je Dia sljedećeg nazvao, i ovaj je identičnu priču potpuno progutao. Ovaj put, vispreni Senegalac dodao je i par ekstra detalja – kako je upravo završio sezonu u Pari-Sen-Žermenu, i kako ima tri nastupa za reprezentaciju svoje zemlje. Nekadašnji vezista Liverpula i Rendžersa nije imao dileme – našao je zlatnu koku, pa još za džabe.


Sunesu ništa nije bilo čudno, čak nije stigao ni da se zapita zašto Liberijac Vea ima senegalskog rođaka. Ali Dia je potpisao jednomjesečni ugovor, i zadužio opremu „svetaca“ na samom početku sezone 1995-96. Već na prvim treninzima njegovi saigrači su uspjeli da primjete da nešto tu i nije kako valja. Kako navodi legenda Sautemptona Met Le Tisije, Dia se „kretao kao bambi po ledu“. Ali, OK, možda mu je samo trebalo malo vremena da se navikne. Valjda.


U novembru, preciznije, 23. novembra 1995., Sautempton je igrao ligašku utakmicu protiv Lids Junajteda. Sunes je iznenadio bukvalno sve u klubu imenovanjem Alija Die u selekciju od 15 igrača, i Senegalac je počeo meč na klupi. Kada je u 32. minutu Le Tisije doživio povredu i morao da izađe sa terena, Škotlanđanin je pozvao Diu da uđe umjesto njega. I ovaj, šta je mogao, brže-bolje je skinuo trenerku i istrčao na teren.


I tako se čovjek, koji je vjerovatno samo tražio priliku da unucima jednom ispriča kako je igrao utakmicu Premijer Lige, ničim izazvano našao u akciji. Njegovi dječački snovi postali su realnost – pun stadion, prvoligaški fudbal, okrugla lopta i on.


Naravno, ne moramo uopšte da vam pričamo koliko je to užasno izgledalo. Malo je reći da se Dia nije snašao na terenu – on nije znao gdje da stoji, nije znao šta da radi kada primi loptu, i generalno je trčao okolo kao muva bez glave. Navijači su ubrzo shvatili o čemu se radi, i inicijalni zvižduci pretvorili su se u salve smjeha.


Sunes je nakon pedeset i tri minuta shvatio koliko se obrukao i zamijenio Diu. Dok je izlazio, cijeli stadion mu je klicao. Ali ne na onaj način koji je on možda očekivao. Navijači Sautemptona horski su uzvikivali „Ali Dia, is a liar, is a liar!“, to jeste „Ali Dia je lažov!“.


„On se bukvalno nije pomjerio iz protivničkog šesnaesterca“, prisjeća se Le Tisije ovog neslavnog trenutka historije Sautemptona. „Nije imao pojma šta da radi i stalno je pitao svoje saigrače da ga posavjetuju. Mada, iskren da vam budem, nisam siguran ni da li je on uopšte znao engleski kako treba“, uz osmjeh je konstatovao čovjek koga su navijači svojevremeno prozvali „Le God“.


Sautempton je raskinuo ugovor sa Diom posle dvije nedjelje, i on je onda na miru odigrao ostatak karijere u amaterskim ligama Engleske. Tamo je na miru mogao da uživa u fudbalu, bez straha da će ga iko ikada prepoznati.


Danas, neki se sjećaju Die kao besramnog prevaranta, a neki kao šmekera koji je na kratko prevario cijeli svet. Ali sve to nema veze.


Jer, deset minuta nakon kraja utakmice sa Lidsom, Dia je sjedio u svlačionici i gledao u pod. Ne, on nije bio tužan ili razočaran, samo je krio svoj ogromni osmjeh.