Kako odsutnost oca utječe na razvoj djeteta?

getty images

Mnoga djeca odrastaju pored oca, koji je samo fizički prisutan u domu, odnosno tamo samo prespava – ali je povučen, ravnodušan, bezosjećajan, odbojan, provodi malo vremena sa svojom djecom. To je kao da djecu dovedete u slastičarnicu, ali im ne dajete priliku da se oslade kolačima koje gledaju pred sobom.

Mnoga djeca odrastaju bez oca, a prvi znaci da je dijete osjetilo da mu fali očinska ljubav očituju u njegovom ponašanju u ranoj dobi. Ne mora značiti da će svako dijete imati kvalitetan život uz oba roditelja, ali, ako se u obzir uzme to da se podrazumijeva da u svakoj obitelji postoji zdrav odnos među članovima koji je čine, svakako da je poželjnije da dijete ima i oca uz sebe.


Prema psihoanalizi, ljubav majke prema djetetu je bezgranična, svemoćna i neizbrisiva i djetetu takvo iskazivanje emocija ulijeva sigurnost i zaštitu. Dijete zna da u potpunosti ovisi o majci i bez nje ne može.


Razdoblje odrastanja, od puberteta do zrelosti, je svakako razdoblje u kojem je utjecaj roditelja istog spola značajniji. U našoj kulturi u tom razdoblju djevojke obično imaju bliži odnos sa svojim uzorom ženske uloge (majkom), nego što dječaci imaju sa svojim uzorom muške uloge (ocem). Često je očeva ličnost teško dostupna ili potpuno uklonjena iz života sinova. 


Danas su očevi obično zaposleni izvan kuće pa djeca rijetko imaju priliku vidjeti njihovo radno mjesto. Često i ne znaju što je otac po zanimanju i gdje radi. Susreću ga za vrijeme doručka ili večere, a ponekad ni tad. Mnogi očevi rade i prekovremeno, pa su neprestano iznureni. Za svoju djecu oni kao da ne postoje. Prema nekim istraživanjima, prosječan američki otac provedi manje od šest minuta tjedno u kvalitetnoj i utjecajnoj komunikaciji s djetetom. U većini slučajeva sve se uglavnom svodi na rijetku i površnu komunikaciju.


Nedostatak toplog odnosa punog ljubavi i naklonosti na sličan način ima veliki utjecaj na život dječaka. Utjecaj se najviše zapaža u ono vrijeme rasta i razvoja, kada je neophodan upliv roditelja istog spola, počevši od puberteta, u kome je dječacima najpotrebniji muški lik autoriteta, kao uzor spolne uloge u budućem životu.


Dječak, koji s ocem nema pravilan i djelotvoran odnos odrasta s nerazvijenim i lošim osjećajem muževnosti. Nema povjerenja u sebe kao muškarca, teško mu je shvatiti: kako biti “muško”.


Većina muškaraca, rijetko ili nikada ne dopuste, da drugi spoznaju ovu vrstu nesigurnosti u njihovom životu. Mnogi od njih neprestano nose masku samopouzdanja.


Posljedica nedostatka muževnosti, čini muškarce nesigurnim, a često ih nagoni da sebi i cijelom svijetu dokazuju kako su stvarno muškarci. Na stotine načina oni pokušavaju sebe i druge uvjeriti da su muževni. Osjetljivi su na “mačo” mitove, koji prožimaju naše društvo: pravi muškarci su grubi, bezosjećajni, usmjereni na svoj nastup, uvijek samokontrolirani. 


Tako se muškarci, da bi dostigli “mačo” izmišljotine, naprežu – više nego žene – u borbi za statusne simbole, titule i stupnjeve obrazovanja. Trse se da dokažu svoju muževnost postignutim uspjesima, naročito na materijalnom području. Natjecanje svako sa svakim, također služi za dokazivanje muževnosti: ako pobijedim tebe, bilo u šahu ili nogometu, očito je: pobjednik je “bolji muškarac”. Za mnoge dječake natjecanja su vrlo značajna pojava. Neki muškarci koriste seksualna osvajanja da bi pokazali “muško junaštvo”.


Posljednjih godina, ipak, možemo u nekim sredinama zapaziti pozitivan trend: muževnim muškarcem se smatra onaj, koji je čvrst i principijelan, ali pažljiv, obziran, nježan i pun poštovanja. Neki muževi i očevi žele imati takve osobine. Ova promjena pružila bi nadu za veliki broj muške djece, koja danas odrastaju. Da bi bili što uspješniji u razvijanju prave muževnosti, mnogi muškarci trebaju razumijeti i prevazići posljedice nedostatka roditelja u vlastitom djetinjstvu.