Ovo je priča o prvim modernim afričkim fudbalskim herojima

getty images, snl

U Italiji 1990, afričke selekcije bile su do te mjere marginalizirane da im Panini čak nije posvetio ni standardne dvije stranice u albumu. Ali Mundijal na

“Snažni momci. Snažni! Ali, i dobri tehničari – ja tu nemam šta da ih naučim, lopta im se prosto lijepi za noge. Samo, taktika im nije jača strana. Ali, naučit će...naučit će. A onda, ostali neka se pripaze."

Ovako je davne 1970. govorio čuveni belgijski stručnjak Rejmon Hutals, tada član tehničkog komiteta FS Belgije koji su te godine ugostili selekciju svježe nezavisnog Zaira. Hutals, nama inače poznat kao čovjek koji vodio Olimpik u mitskom finalu Kupa Šampiona 1991. na stadionu Sveti Nikola u Bariju, bio je vidno impresioniran prirodnim talentom afričkih fudbalera koji su posjetili zapadnu Evropu. Ipak, on je u tom trenutku i tačno ocijenio da Afrikancima fali taktičke discipline, i da će im trebati malo „drila“ dok ne dođu na nivo evropskih selekcija.


Zaista, sve do sredine osamdesetih afričke selekcije bile su tek fusnota na svjetskim prvenstvima. Nakon 1934., kada je Egipat izgubio 4-2 od Mađarske, svijet je čekao ravno trideset i šest godina na novi mundijalski nastup ekipe s crnog kontinenta. Čast je pripala Marokancima stručnjaka Blagoja Vidinića, koji su remijem protiv Bugarske osvojili i prvi afrički bod. Od te 1970., Afrika ima stalnog predstavnika na najvećem svjetskom fudbalskom takmičenju. Ali pravi rezultati stigli su tek šesnaest godina kasnije.

U Meksiku, ponovo je Maroko skrenuo pažnju svijeta na sebe. U prve dvije utakmice iznenadili su Poljake i Engleze odigravši dva puta po 0-0, da bi onda pobjedom od 3-1 nad Portugalom ovjerili plasman u historijsku osminu finala. Tamo ih je nakon rovovske borbe eliminirala Zapadna Njemačka pogotkom Lotara Mateusa. Ruku na srce, moglo se sve ovo desiti i četiri godine ranije da se nije dogodila utakmica koja se danas pamti pod nazivom „Sramota u Hihonu“, kada su Njemačka i Austrija režirali minimalni trijumf „pancera“ kako bi izbacili Alžirce iz daljeg takmičenja. Ovako, čast prvog afričkog tima koji je prošao grupe pripala je njihovim berberskim komšijama.


Dok su arapski timovi sa sjevera Afrike polako zauzimali svoje mesto na svjetskoj pozornici, još se čekao proboj „crne“ strane kontinenta. Već spominjani Zair se 1974. (notirajmo da ih je vodio taj guru afričkog fudbala Blagoje Vidinić) vratio kući s gol razlikom 0-14, od čega im je devet utjerala SFR Jugoslavija. Kamerun je časno debitirao u Šparniji ’82. s tri remija, od kojih je jedan bio protiv budućeg prvaka svIJeta Italije. Nagovijestili su tada „neukrotivi Lavovi“ da podsaharska Afrika ima itekako šta da ponudi – i svijet je to vidio u punom svjetlu u Italiji, osam godina kasnije.




Koju god stranu literaturu uzmete da proučite na temu svjetskog prvenstva u Italiji 1990., naići ćete na sveopštu ocjenu da se radilo o jednom od najslabijih Mundijala ikada. Prosjek od svega 2.21 golova po utakmici, rekordnih šesnaest crvenih kartona i gomila ekipa poput Irske koje su svele procenat napada na utakmici na statističku grešku umnogome kumuju ovakvim ocjenama. Pa ipak, za mene taj turnir ostaje jedna od najljepših dječačkih uspomena. Malo zbog Piksija i njegove bravure protiv Španije, a malo i zbog neskrivenih simpatija prema prvom velikom uspjehu Afrike na Mundijalu koji je ostvario Kamerun.


Kamerunci su na svoje drugo ikada svjetsko prvenstvo stigli nakon uspješne kvalifikacijske kampanje u čijem je finalu savladan Tunis. Ekipa je bila sastavljena ili od fudbalera domaćih ekipa, ili iz internacionalaca iz francuske prve lige – izuzetak je bio iskusni golman Tomas Enkono, veteran iz ’82, koji je branio za španski Espanjol. Enkono nije bio jedini „Španac“ u sastavu – pored njega, tu je bio i defenzivac Emanuel Kunde, ali i tridesetosmogodišnji napadač Rože Mila, kojeg je predsjednik Kameruna lično uvjerio da se vrati u reprezentaciju nakon objavljene penzije.


Selektor je bio sovjetski stručnjak Valeri Nepomnjaši, kome je ovo bio prvi posao van SSSR-a. Nepomnjaši je veći dio karijere proveo kao zaposlenik FS sovjetske republike Turkmenistan, preko koje je došao do funkcije u nacionalnom savezu. Odatle su ga redovno slali na obrazovne „misije“ u tada nerazvijene fudbalske zemlje poput Alžira, Tunisa, i Surinama – posao šefa struke Kameruna dobio je potpuno slučajno kada je Francuz Klod Le Roa otišao u Senegal.

Sudbina je uredila da upravo ovi momci otvore turnir, i to protiv Argentine na stadionu San Siro u Milanu. U to vrijeme, Mundijal su otvarali aktualni prvaci – ne domaćini, kao danas – i Argentina je došla u zaista moćnom sastavu. Glavne poluge iz 1986. bile su još uvijek na svom mjestu – prve svih, legendarni Diego Armando Maradona, zatim strijelac pobjedonosnog gola u prethodnom finalu Horhe Luis Buručaga, a s njima i golman Neri Alberto Pumpido. Mlade snage predstavljao je plavokosi napadač Klaudio Kaniđa, kao i centarfor Udinezea Abel Balbo. Kamerunu niko nije davao ni promil šanse protiv „El Pibea“ i njegove družine.


Afrikanci su se pokazali kao više nego ravnopravan rival. Nakon relativno solidnih šezdeset minuta, sudija Mišel Vautro isključio je vezistu Kameruna Andre Kana-Bijika zbog navodnog nepropisnog zaustavljanja Kaniđe s leđa (usporen snimak vam jasno pokazuje da kontakta tu uopšte nije bilo). Svi su tada očekivali da će Argentinci ubaciti u petu i otresti neugodnog rivala, ali desilo se nešto sasvim suprotno.

Vautro je, ispostavit će se, isključio pogrešnog člana familije Bijik. U 67. minutu, Kamerunci su izveli jedan rutinski slobodnjak s lijeve strane, koji je napadač francuskog Tulona Sirili Makanaki nezgodno zahvatio okrenut leđima ka golu i poslao loptu nebu pod oblake. Između trojica Argentinaca najbolje se u igri iščekivanja snašao Fransoa Omam-Bijik, koji je skočio više od svih i glavom tukao pravo u Pumpida. Iskusni golman imao je ruke na lopti, ali mu se ona nekako izmigoljila i završila u mreži.


Jedan-nula. Šok. Argentina se do kraja utakmice nije otrijeznila od toga, i tako je Kamerun svoj Mundijal otpočeo onako kako niko nije očekivao, vjerovatno čak ni oni sami – pobjedom nad aktuelnim svjetskim prvakom.



U drugoj utakmici, red je bio na veterana Milu da potvrdi kvalitet svoje selekcije. Mila, brzonogi napadač širokog tehničkog znanja i još šireg osmjeha, je inače tu sezonu odigrao za San-Pjer, klub koji se takmiči u prvoj ligi Reuniona, ostrva u indijskom oceanu kojih nekoliko stotina kilometara istočno od Madagaskara. Ipak, predsjednik Pol Bija (koji je, da čisto spomenemo, još uvijek na vlasti danas) očigledno je znao da njegovim zemljacima treba jedan ovakav iskusan bećar u sastavu. Nije pogriješio, što je valjda i razlog zašto narod i dan danas zaokružuje njegovo ime na izborima.

Mila je u igru protiv Rumunije ušao u 58. minutu umjesto veziste Emanuela Maboanga, i momentalno počeo da okreće stvari u Kamerunovu korist. Nakon prvog poluvremena u kojem su Rumuni dominirali, Kamerunci su pažljivo sačekali svojih pet minuta i iskoristili date prilike.


U 76. minutu Mila je prosto „odnio“ Jona Andonea u jednom vazdušnom duelu, a zatim i matirao golmana Silviju Lunga za 1-0. Uslijedio je danas već čuveni „ples“ pored korner zastavice, koji je Rože inače patentirao još kao mlad fudbaler – naravno, sada je imao mnogo veću publiku koja ga je momentalno zapamtila.

Deset minuta kasnije, Omam-Bijik namješta glavom Mili loptu na desnom roglju, a ovaj topovskim udarcem postiže i svoj drugi gol na meču i tako definitivno rješava pitanje pobjednika (Gavril Balint je do kraja smanjio na konačnih 2-1). Kamerun je u osmini finala!

Treći meč protiv Sovjetskog Saveza završen je uvjerljivim porazom od 4-0 koji nije mnogo utjecao na poredak na tabeli. Mila i drugari su s prve pozicije „gađali“ Kolumbiju, u kojoj su igrali majstori poput Karlosa Valderame i Fredija Rinkona. Bio je to sasvim neugodan ždrijeb za Afrikance, koji su i pored svega prikazanog i dalje slovili za autsajdera.

Ipak, svjesni su bili Nepomnjašijevi momci da se historija neće sama ispisati, već da su stvari u njihovim rukama. Devedeset minuta igre prošlo je bez golova, prvih petnaest minuta nadoknade također, a onda je mesije Rože ponovo riješio da nas obraduje svojim vragolijama.

U 106. minutu, ponovo je sve počelo od Omama-Bijika. „Ubica Argentinaca“ je odigrao odlično dodavanje za Milu, koji je prošao lijevo iskosa, izbio sam pred golmana Renea Igitu i snažnim šutem doveo Kamerun u vodstvo. Svega dva minuta kasnije, Igita je izletio na trideset metara od gola da primi ispucavanje Kamerunaca i krenuo da se dodaje s jednim suigračem. Rože Mila je agresivno uletio između njih dvojice, oteo loptu Igiti i pogodio za 2-0.


Dok je veteran plesao svoj četvrti tango s korner zastavicom, kamere su se fiksirale na zblenuto lice kolumbijskog golmana kome je urođena ekscentričnost konačno došla glave.

Nažalost, Kamerun je zaustavljen u četvrtfinalu od strane Engleza, ali ne bez velike borbe. Dejvid Plat, džoker ser Bobija Robsona, doveo je „Albion“ u rano vodstvo – naravno, u drugom poluvremenu ušao je Mila i prvo iznudio penal za izjednačenje, a zatim namjestio i gol za vodstvo koji je postigao Ežen Ekeke.

Ipak, prisebnost i iskustvo Engleza su ubrzo došli do izražaja. U 82. minutu, Gari Lineker je oboren u šesnaestercu i sudija je dosudio najstrožu kaznu. Lineker lično je hladnokrvno izveo penal – u 105. minutu, ista scena, ponovo jedanaesterac za Engleze, ponovo opravdan, i ponovo Lineker siguran s bijele tačke. Kamerunski san se raspršio, i Engleska je otišla u svoje drugo polufinale.


Kamerun možda jeste ostao bez medalje u Italiji, ali je nakon njihovih odličnih partija svijet konačno počeo da obraća pažnju na svu ljepotu afričkog fudbala. Prva je reagirala FIFA, koja je upravo zahvaljujući „lavovima“ nagradila Afrikance s tri umjesto dva mjesta na idućem mundijalu – kada je u Francuskoj 1998. svjetsko prvenstvo naraslo na trideset i dvije ekipe, Afrika je dobila čak pet pozivnica. Za dalje su se pobrinuli sami fudbaleri s ovog kontinenta.

Četiri godine kasnije u Americi, Mila je ponovo plesao uz korner zastavicu – ovaj put kao četrdesetdvogodišnjak i najstariji golgeter u historiji Mundijala, ali glavna priča turnira bili su fantastični Nigerijci koje su predvodili Danijel Amokači, Rašidi Jekini i Džej Džej Okoča. Nigerijci su briljirali i 1998. u Francuskoj, gdje ih je vodio naš Bora Milutinović – 2002. u Južnoj Koreji i Japanu ponovo je jedan afrički tim šokirao svjetskog prvaka na otvaranju, bio je to Senegal koji je tukao Francuze i zamalo stigao do polufinala. Gana Majkla Esijena i našeg stručnjaka Ratomira Dujkovića se 2006. probila na veliku scenu – isti tim će četiri godine kasnije, samo s drugim srpskim selektorom na klupi (Milovanom Rajevcem) biti bliža polufinalu nego ijedan afrički tim dotad.

Danas, Afrikanci su mnogo uznapredovali od one rečenice kojom počinje ovaj tekst. Abedi Pele (koji je igrao baš u Hutalsovom Marseju), Žorž Vea, kasnije i Didije Drogba, Samuel Eto i mnogi drugi ostavili su veliki trag u europskom klupskom fudbalu. Što se reprezentacijama tiče, još uvijek im fali to „nešto“, ali sada barem znaju u kom pravcu da gađaju. Rika „neukrotivih lavova“ i vođe čopora Rožea Mile koju je svijet čuo na ljeto 1990. utrla je stazu svima.