Nenametnuta umjetnost Midhete Agić

Aida Redžepagić za SNL

Uvijek je voljela vizualnu stranu svega. Sklad, estetiku. Poznata kao blogerica i influencerka u budućnosti će nam pokazati svoju najveću strast i ljubav prema onome što će je definirati. Ona se zove Midheta Agić, a vama je sigurno poznata kao Lutkarka.

Ideja za stvaranjem ove vrste crteža se na neki način nametnula sama po sebi.  Budući da svakodnevno pratim šta se dešava na svjetskoj sceni (bilo da je riječ o arhitekturi, enterijerima ili nekim drugim sličnim temama), veoma je lako uočiti ono što nedostaje našoj zemlji i šta sve zanemarujemo. S druge strane, poznata je moje "opsjednutost" linijama, onim čistim, naglašenim, pa je i s te strane bilo sasvim logično da će se moj rad zasnivati upravo na liniji. Apstraktni crteži, sami po sebi, dio su impresionizma koji smo naslijedili od Henri Matissea i u njegovim radovima najlakše je vidjeti korijene ovakve umjetnosti. Osim njega, korištenju linije na ovaj način bio je sklon i Pablo Picasso, pa nerijetko i danas, posebno u uređenju enterijera, možemo da naiđemo na nekolicinu cut-out crteža s njegovim potpisom. Cijela priča zasnovana je na takozvanoj "nenametnutoj umjetnosti", tj. crtežima koji unose određenu dinamiku u prostor, savršeno se sklapaju s gotovo svim stilovima - produžavaju "ruku" minimalizma, smiruju art deco, dopunjuju razigranost rustičnosti. 


Ovakva vrsta "umjetnosti" je gotovo agresivno prisutna u svijetu danas i nezaobilazna je u uređenju enterijera, pa vrlo često, gotovo svakodnevno, možemo da naiđemo na nju na socijalnim mrežama, posebno Instagramu gdje vlada pravo malo kraljevstvo ideje #artisoninstagram. Iako se možda s jedne stane gubi onaj stari smisao umjetnosti, jako sretnom me čini postojanje baš tih društvenih mreža zahvaljujući kojima je danas dosta lakše prezentirati vlastiti rad i prijeći one klasične geografske granice.


Na "studiju" dizajna enterijera sam skoro već godinu dana i ovo su trenutno prvi radovi koji su mi se nametnuli (rekla bih i sami po sebi, ali i Akademijom inicirani) i u kojima sam se pronašla kompletna. Kako sam već prethodno spomenula, dobra strana apstraktne umjetnosti jeste nešto što ne zahtijeva poseban ambijent ili prostor, nego se može uklopiti u različite stilove i pronaći mjesto svakog enterijera. 



Generalno govoreći o umjetnosti u BiH (neovisno od usmjerenja), rekla bih postoji jako mnogo mladih ljudi koji se bave različitim vrstama umjetnosti, ali da još uvijek ne postoji odgovor na to sve s druge strane. Kad kažem druge strane, mislim na kompletnu bosanskohercegovačku  publiku koja bi takvu umjetnost (posebno modernu mladih ljudi) smatrala neophodnom i svakodnevnom u svojim domovima (govorim konkretno o vizualnim umjetnostima). S druge strane poražavajuća je činjenica da je sistem obrazovanja u ovom segmentu poprilično zastario i da se jako malo pažnje i prostora posvećujetzv. "popularnim umjetnostima". Akademije širom svijeta se uveliko zasnivaju na proučavanju trenutnih i nadolazećih trendova u umjetnosti, arhitekturi i dizajnu, ali nažalost, naš obrazovni sistem ne ide u tom' smjeru.  Kao nastavak na to imamo publiku koja će svoj prostor radije "ukrasiti" nekim stereotipnim dekorima, nego priliku dati novim i modernijim izrazima umjetnosti.


S obzirom na to da samnajveća pristalica minimalizma, radovi na kojima trenutno radim, ali i svi oni koje planiram i koji će da uslijede, će da za početnu ideju imaju upravo minimalizam budući da kroz pročišćenost prostora, forme i boje najlakše razmišljam i u takvim postavkama najradije vidim sebe.



Stvaranje vizuala, bilo da je riječ o crtežima, prostorima, fotografijama - predstavlja onaj najdublji dio mene koji često nazivam "šesto čulo". Većina nauka se vremenom nauči, ali stvaranje i kreiranje lijepog je nešto što čovjek mora da osjeća u sebi i gotovo je nemoguće osloniti se isključivo na učenje iz knjiga u ovom slučaju. Stvaranje bilo čega istovremeno budi u čovjeku određene druge ideje vodilje koje, ako im se detaljno posvetite, u većini slučajeva na kraju rezultiraju uspješnim radovima. Kompletna priča kojoj sam trenutno posvećena je započeta nekad davno, ideja o stvaranju nečeg opipljivog postoji već nekoliko godina, ali mi je trebao konkretan momenat u kojem bi to mogla da realiziram. Ilustracije na kojima radim trenutno su samo početni korak te ideje koja u narednim godinama treba da dobije dosta širu i kompleksiju realizaciju. Za sada, rad na ilustracijama je zamišljen kao priča na koju ćete moći da naiđete u svim kreativnim studijima u Sarajevu, pri čemu će sve ilustracije biti međusobno povezane tako da stvaraju jednu konkretnu sliku, ali raspoređene na različita mjesta. Ne razmišljam o galerijama, niti bilo čemu sličnom, radije sam pristalica ideje da moj rad treba da ostane opipljiv u svakodnevici.



Inspiriraju me mjesta, ništa drugo. Svako mjesto na zemlji je potencijalno "a place to be" i odlazak u različite zemlje i gradove uvijek nosi sa sobom najviše inspiracije. Kultura, arhitektura, pa čak i priroda su najčešća inspiracija onih čistih linija s početka priče. Ne volim se ograničavati na samo jedan izvor inspiracije, uglavnom mi se ideje rađaju u momentu, ne razmišljam predugo o njima, kad vidim nešto, tačno znam šta želim od toga.


Umjetnost se danas veoma često veže za sam način života. Činjenica je da nam način života u određenoj mjeri uvjetuje muzika koju slušamo, hrana koju jedemo ili jednostavno stvari kojima se okružujemo. Današnjica, pogotovo mladih ljudi, je klišeizirana i uveliko se svodi na površnost i stvari koje nemaju trajne vrijednosti. 



Što se tiče moje etikete blogera i Influencera koju sam naslijedila iz prethodnih godina, rekla bih da je to već nešto što je ostalo behind my back, ali što mi i danas uveliko pomaže u radu. Ne volim sebe etiketirati kao Influencera, više bih rekla da je to samoprozvanost domaće Instagram scene, pa sam  dijelom i zbog toga pobjegla u jedan drugi, malo mirniji svijet. Naravno, sva promocija i publicitet koji imam kao "Influencer" mi pomažu u promociji umjetnosti, bilo moje, bilo drugih kreativnih ljudi u BiH. Planovi koji su vezani za dizajn u budućnosti nisu zamišljeni kao influencerski ili blogerski i nemam namjeru da se namećem kao takva, ali ću Instagram sigurno i dalje koristiti kao sredstvo komunikacije  s ljudima jer je, najzad, sama platforma dio kreiranja malog vizualnog identiteta. Tu su istovremeno i "momenti" koji me čine jako sretnom; fotografija je dio koji me možda i najviše čini sretnom.


Kompletan proces stvaranja bilo čega u mom' slučaju uvijek završava fotografijom i da sam neke kockice prethodnih godina slagala malo drugačije, danas bih sigurno bila fotograf. Generalno, usrećuje me krajnji rezultat stvaranja bilo čega; crteža, skice, ilustracije, fotografije ili nekog projekta. S druge strane, ponekad me i sve to čini jako tužnom jer živimo u zemlji pomiješanih vrijednosti, zemlji koja takve stvari cijeni jako malo i uglavnom im ni ne pruža posebnu pažnju. Jako sam tužna zbog svih divnih, kreativnih ljudi koji su "natjerani" da svoje mjesto pod Suncem traže u drugim zemljama, jer se njihove ideje negdje van ovih granica cijene mnogo više.