Najbolja ekipa, a niste za njih čuli

getty images

Omladinci Celtica koji su tukli prvaka Evrope i reprezentaciju Škotske, a borili se sa alkoholizmom, depresijom i zakonom.

Da li možete da zamislite situaciju u kojoj Real Madrid sa svim svojim najplaćenijim igračima i igrom koja trenutno važi za najbolju na svijetu, redovno gubi od fudbalera iz svoje La Fabrike, klupske akademije koja posljednjih godina zapravo i izbaci ponekog igrača za prvi tim Kraljevskog kluba? Ovo je priča koja vas može podsjetiti zašto se fudbal opisuje i kao „opijum za mase“.


Ne postoji mnogo timova koji se mogu nazvati „više od kluba“. Da biste taj epitet prišili nekom klubu, on mora imati ne samo fudbalsku, već i svoju historijsku dimenziju. Ponekad je u pitanju politički ili vjerski aspekt, a Celtic je uspio da obuhvati oba. Klub osnovan 1887. godine od strane irskih emigranata oduvijek je važio za utočište katolika na britanskom ostrvu koji su kroz istoriju bili ugnjetavani od strane protestanata na čelu sa kraljevskom krunom Velike Britanije. Okršaji između Celtica i protestantski nastrojenim Glasgow Rangersima važe među najveće i najvatrenije derbije na svijetu. Fudbala ponekad nećete vidjeti, ali budite sigurni da će biti akcije. Na terenu, a nerijetko i na tribinama.


Kelti su svoje ime među najveće evropske klubove zvanično upisali 25. maja 1967. godine. Tog dana su u Lisabonu osvojili Kup evropskih šampiona pobijedivši tada dvostrukog evropskog i svjetskog prvaka ekipu Intera sa 2:1. Ekipa Jocka Steina je te sezone osvojila svih pet takmičenja u kojima je učestvovala (škotsku ligu, škotski kup, škotski liga kup, kup Glasgowa i KEŠ) sa samo jednim fudbalerom koji je rođen dalje od 16 kilometara od stadiona Celtica, popularnog Celtic Parka. Bila je to generacija koja je prozvana i proslavila se pod nadimkom Lisabonski lavovi.  I vidite tu ironiju sudbine – Celtic je postao prva britanska ekipa koja je osvojila Evropu, ali sumnjamo da bi se navijačima škotskog kluba pridjev „britanski“ baš svidio…


Znao je Stein da će kad-tad biti potrebno pronaći adekvatne zamjene Jimmy Johnstonu, Billy Macnillu, Bobby Mardocu, Tonyu Jehmellu i ostalim članovima ekipa koja je bila najbolja u Evropi. Zajedno sa svojim pomoćnikom Shonom Felonom je mudro i u tišini iskoristio svu pompu koja je bila usmjerena na prvi tim kako bi na put izveli sljedeću generaciju talenata u omladinskoj školi. Čini se da ni sami nisu vjerovali kakav su potencijal imali u svojim rukama tih kasnih ’60. godina.



THE QUALITY STREET GANG


Paralelno sa prvim timom koji je bio na svom vrhuncu te 1967. godine, Zeleni su imali i svoj drugi tim. Takozvani rezervni timovi nisu bili nepoznanica na Ostrvu, pošto su igrači koji se nalaze na prelazu između omladinskog i seniorskog fudbala tako dobijali priliku da očvrsnu i unaprijede svoje vještine. Tada nije bilo lako ući u prvim tim ni sa 19, 20 godina, a kamoli to uraditi sa 16 ili 17 kao što možemo vidjeti danas. Fudbal je bio čvršći i vjerovalo se da ti momci moraju još da sazrijevaju kako bi dobili šansu. The Quality Street Gang (Kvalitetna ulična banda) stvaran je kroz višegodišnju selekciju najboljih mladih igrača u Škotskoj, te je svoj konačan oblik dobila u godini kada su seniori osvojili Evropu. Najpoznatiji član ekipe koja je nadimak dobila po mančesterskoj bandi koja je u to vreme harala Engleskom bio je legenda Liverpoola Kenny Dalglish.


Menadžer ekipe sa Celtic Parka je doslovno molio čelnike Fudbalskog saveza Škotske da njegov drugi tim ubace u Drugu ligu Škotske, ozbiljno drugostepeno takmičenje u kojem su se ekipe borile za plasman u Prvu ligu i megdane sa najvećima. Savez je to odbio i to iz razloga da bi ta ekipa mogla da postane prvak te lige što bi dodatno osramotilo i degradiralo ostale timove.


Kako drugom timu Celtica nije bilo dozvoljeno da igra Drugu ligu Škotske sa ostalim seniorskim timovima, morali su se zadovoljiti učešćem u ligi drugih timova. Da im tamo nije bilo tako loše, govori i ovo. U avgustu 1968. godine, Bandi je bilo potrebna pobjeda od sedam ili više golova razlike nad Patrikom kako bi osvojili Liga kup rezervnih timova. Kako je rival koga su morali da preskoče bila odgovarajuća selekcija Rengersa, ulog je bio još veći. Utakmica se završila rezultatom 12:1, četiri gola je postigao Lou Macari.


„Sjećam se te utakmice, tada je Jock Stein došao u svlačionicu i ponudio nam po 20 funti ako osvojimo kup ispred Rengersa. To je bila ozbiljna lova u to vrijeme, naročito za igrače u rezervnom timu“ – kazao je Macari.


Dva mjeseca kasnije, selektor Škotske Bobi Braun se požalio Steinu da svom timu ne može da pronađe odgovarajućeg sparing-partnera na treninzima. Znate već ono: pozovu vas da jurite za igračima koji su stariji, iskusniji i kvalitetniji od vas kako bi im napumpali samopouzdanje i laganim trening-utakmicama ih pripremili za prave izazove. Stein je pozvao Bandu koja je razmontirala najbolju škotsku selekciju sa 5:2. Govorimo o igračima čiji je prosjek godina bio 18! Škoti, predvođeni Billyem Bremmnerom, Ronnyem Simpsonom i Collynom Steinom, devet dana kasnije pobijedili su Dansku. Stein je toliko želio da ohrabri klince da ih je redovno suprotstavljao sa svojim prvacima Evrope. Te trening-utakmice su bile veoma posjećene, a Banda je nerijetko izlazila kao pobjednik. Svi znamo da trening-utakmica kao termin dobija potpuno drugačiji prizvuk kada se igra u Škotskoj.


Drugi tim Celtica je bila najefikasnija ekipa u britanskom fudbalu u sezoni 1970-71. Kenny Dalglish je te sezone postigao 16 golova u samo šest utakmica i tako pomogao timu da osvoji tripl krunu rezervnih ekipa (liga, kup, liga kup). To su učinili tako što su gotovo teniskim rezultatom potukli Rengers tri puta u samo osam dana. Bilo je 7:1, 4:1 i 6:1 u gemovima, pardon, utakmicama. Dalglish je dao 43 gola u dvije sezone igrajući za rezerve, ali ako mislite da je to nemoguće, zapitajte se onda kako je moguće da su Vick Davidson i Lou Macari postigli po 75, odnosno 65 golova u istom vremenskom intervalu!


„Uopće nismo osjećali strah niti tremu u svlačionici prvog tima jer smo od samog početka trenirali sa Lisabonskim lavovima. Nije bilo posebnih treninga za nas, trenirali smo sa njima i to nam je omogućilo da se razvijamo kao fudbaleri i kao osobe. Bilo nas je ukupno tridesetakzajedno i uživao sam u tim trenucima, bilo mi je nevjerovatno da treniram sa igračima koji su bukvalno jučer postali prvaci Evrope. Prvotimci su često govorili da su im utakmice sa nama najteže u toj nedjelji i to mi je najveći kompliment“ – prisjeća se Denny MacGrain, jedna od najvećih legendi Celtica i članova Bande.


Vremenom je ta druga ekipa sazrijevala i ponijela teško breme velikog uspjeha Lisabonskih lavova, ali problem je bio u tome što je prosjek prvotimaca bio tek 26 godina, pa su mnogi fudbaleri Bande morali dugo i strpljivo da čekaju. Ipak, mnogi je nisu dočekali.



Pet MecMen je bio prvo pojačanje nakon osvajanja KEŠ-a. Nakon odličnih partija za rezervnu ekipu odigrao je šest utakmica za prvi tim i postigao pet golova. Interesantno, on je poslije toga vraćen u drugi tim, a ubrzo zatim i napustio klub. Tonny MacBraid je važio za pravog nasljednika legendarnog Jimmya Johnstona, prema riječima Jocka Steina, ali nije uspio da debituje za prvim tim Kelta zbog prečestih problema sa zakonom. Brian MacLoflin je debitovao za prvi tim sa samo 16 godina, što je i danas nevjerovatan podatak! Ono što je doprinijelo da prefinjeni tehničar ipak ne ostvari pun potencijal jesu grubosti protivničkih defanzivaca tog vremena. Poslije brojnih povreda i samo sedam utakmica za Kelte, MacLoflin je napustio klub. Sa druge strane, Conelly jeste ostavio traga u klubu sa 254 odigrane utakmice, ali „škotski Franc Bekenbauer“ ga je i napustio sa samo 26 godina. Uzrok je bio tipično britanski – alkoholizam koji je vodio ka depresiji. Svakako najveća zvijezda Bande bio je Kenny Dalglish, legendarni napadač Celtika i Liverpoola i trostruki osvajač Kupa šampiona sa Redsima. Za matični klub je postigao 112 golova u 204 nastupa. Po mnogima najbolji fudbaler Škotske svih vremena, odigrao je najviše utakmica za svoju zemlju (102).



Generacija koja je trajala od kraja ’60. do rane sredine ’70. godina uspjela je da odigra jedno finale KEŠ-a (1970. su poraženi od Feyenoorda sa 2:1), četiri polufinala i dva četvrtfinala najboljeg kontinentalnog takmičenja. Navijači vjeruju da je najveća krivica bila na upravi kluba koja se ponašala „kao da su u 20. godinama 20. vijeka“. Plate koje su jedva bile malo iznad prosečnog Škota nije bio tako privlačan aspekt dolaska u Celtic pošto je u cijeloj Velikoj Britaniji tih godina vladala velika finansijska kriza. Ali, činjenica je i da mnogi igrači Bande nisu htjeli da čekaju nekoliko godina da zaigraju za prvi tim, te da je većina odlazila u druge klubove gdje često nisu uspijevali da se proslave.


Ovo je jedna od onih legendi koja je toliko nevjerovatna da biste pomislili da je to samo još jedan od bezbroj mitova od kojih je satkana ova igra. Ipak, činjenice i svjedoci tog vremena, kao i rezultati slavnog kluba iz Glasgowa ukazuju na to da su i fudbaleri (bili) sasvim obični ljudi sa svim svojim vrlinama i manama. Baš kao i mi obični smrtnici. Zato je i fudbal toliko magičan.