Damir Beljo: Sanjao sam da ću postati pjevač

Dio svog života sam proveo pored boksera veterana koji je zaista bio uspješan u svome poslu. Često sam ga pitao da li je bokser najbolja stvar što se može desiti, jer ti ne smije niko ništa i uvijek si glavni (priznajem bio je Rocky film aktuelan i svi smo nosili sive trenerke i trčali do škole).

Tada mi je objasnio osnovne stvari u boksu ali one koje se najviše sjećam bile su da postoje osnove udaraca i shvatio sam da su to zapravo osnovne napadačke tehnike. Razlikujemo tri tipa udaraca, a to su izravni udarci (direkti), bočni udarci (krošeji) i vertikalni udarci (aperkati). Pričao mi je tada o energiji i tijelu, tipa da u  osnovnom boksačkom stavu (gardu) tijelo posjeduje energiju koju može iskazati na protivniku (potencijalna energija). Primjera radi, Mike Tyson je izbacio udarac jačine jednako kao da 1300 kg padne sa visine 1m na tlo, dakle posjeduje potencijal udariti tu snagu, međutim nije mu svaki udarac jednako snažan. Sve sam pomno istraživao nakon razgovora. Bio sam opsjednut time.  


Drugi put sam ga slušao kako drugome govori posljednje iskustvo da je primio udarac koji mu je skoro glave došao i tada se odlučio baviti drugim pozivom. Toliko sam bio razočaran. Zapravo, bio sam tužan što nije ostao veliki bokser.  Ali,  bio sam sretan jer podjednako bio uspješan u poslu koji je obavljao. Moj san o boksu i da imam super motor se napola ostvario jer sam za svoj šesnaesti rođendan zaista dobio motor. Zanimljivo da ovome nisam dugo razmišljao ali mi se ponovo u sjećanju probudilo kada sam krenuo pratiti mladog Mostarca, Damira Belju koji uspio, upravo, zahvaljujući boksu. 


Da li si od malih nogu znao da će tvoj život biti posvećen ovom sportu?

Kao dječak bio sam nemiran, nestašan i volio sam se tući. No nisam ni pomislio da ću jednog dana postati bokser. Svi tijekom djetinjstva sanjamo svoje buduće zanimanje, a ja sam sanjao da postanem pjevač. Pjevao sam stalno i mislio sam da imam talenat za pjevanje. Zamišljao sam se kako pjevam na velikim stadionima, punim arene i dovodim publiku u trans svojim pjevanjem. No, sve je to palo u vodu kada su me izbacili iz školskog zbora. Tad se srušio moj svijet. Nastavnica glazbenog mi više nije bila draga. Mislio sam da nema sluha i da ne radi dobro svoj posao. Zapravo, odlično je čula kako ja zvučim. (smijeh)


Što ti je najviše urezano u pamćenje iz djetinjstva? ( Jesi li bio nestašan dječak ili mirnog duha, recimo?)

Imam problem pamćenjem. Sporo pamtim, brzo zaboravljam. To je u nekim situacijama odlično. No nekad me zna dovesti i u neugodne situacije. Mnoge scene su mi ostale u sjećanju. Naprimjer, sjećam se da sam na času karate pregrizao jezik jer sam prije početka treninga skakao preko odskočne daske i plazio jezik jednom dječaku. Prilikom pada sam udario bradom od koljeno i presjekao si jezik. Zatim je uslijedilo šivanje. Dodat ću da sam imao zube kao dabar (smijeh). Scene koje su obilježile moje djetinjstvo su zasigurno ova s časa karata, te scena kad su me izbacili iz hora i tako mi uništili moj san da postanem pjevač. U djetinjstvu sam bio poprilično živo dijete, a ni sad se stvari nisu puno promijenile. 




Što je definiralo najviše tvoju odluku da postaneš bokser?

Tijekom života sam shvatio da mi najbolje idu tučnjave. Imao sam preveliko samopouzdanje. Sigurno to.


Kako je počela tvoja boksačka karijera?

Tijekom jedne posjete teretani upoznao sam jednog od svojih najboljih prijatelja, mog dvostrukog kuma DliboraBuhaca. On je u to vrijeme bio uspješan boksač. Primijetio je kako jako i bez nekog znanja udaram vreću, te me pitao da li bih volio trenirati. Pristao sam. Odveo me u boksački klub, namlatio me i tako je sve počelo. Rekao mi je kako imam veliko srce koje je željno dokazivanja. Napredovao sam sa svakim novim treningom. To su bili moji prvi dani u ovom sportu. Bilo mi je nezgodno lagati majci, no znao sam koliko je ona protivnica borilačkih sportova. Bio sam primoran lagati i rekao sam joj da ću samo rekreativno udarati. Pokušavala me na sve načine spriječiti, a danas je moj navijač.


Sjećaš li se prvog meča?

Uuuu...Prvi meč. Jedva sam čekao svoj prvi meč. Moj tadašnji trener bio je Fehmi iz Crne Gore. Govorio mi je “Koga udariš desnicom, za njega je meč završen”. Bilo je to u Banovićima. Nisam uspio skinuti dvadeset grama, te sam išao u kategoriju više. U tom trenutku nisam bio više tako hrabar. Čak sam dobio i temperaturu, a trener me je tješio i ponavljao “Koga udariš desnicom, za njega je meč završen”. No moja trema je bila prevelika. Vidio je u kakvom sam stanju i predložio da kažemo da sam se ozlijedio prilikom zagrijavanja, da izbjegnemo meč. Rekao sam mu ako sam došao ovdje, boksat ću. Ušao sam u ring, vidio protivnika većeg nego što je zaista bio. Nisam čuo ni sudiju, ni trenera. Kada se začuo gong, “zaplivao” sam i u jednom trenutku izgubio balans, a iduća scena koje se sjećam je kako protivnik leži na podu nepomičan. Ne znam kako sam ga “pogodio”. To je bio najbrži i najkraći meč u državi. Sve je bilo gotovo za devet sekundi.Hodao sam poput pjevača dok nisam došao kući i shvatio da je mama vidjela na vijestima izvještaj iz Banovića. Tri naredna mjeseca nije razgovarala sa mnom.Razumijem da me mama htjela smo zaštititi. Tek kada sam otišao u Milano boksati u svjetskoj ligi mama je prihvatila da joj je sin profesionalni boksač.


Jesi li tada znao da će nastaviti dalje i krenuti profesionalno?

Tada nisam znao da ću se baviti ovim poslom. To sam više radio zbog drugih. Da pričaju da sam boksač... Nažalost, kao i u svim ostalim stvarima u mom životu i s ovim poslom sam kasno sazrio. Radio sam dosta na sebi i shvatio da vjerojatno ovo treba da bude moj poziv.


Što znači biti profesionalan boksač u Bosni i Hercegovini?

U našoj zemlji profesionalni boksač znači da si spreman da te porede s drugima, koji nisu profesionalci i rade mečeve “na divlje”. Takvi prave priče i nažalost karijeru. U Bosni i Hercegovini biti profesionalan boksač znači da ne valjaš nikome, ni kad gubiš, ni kad pobjeđuješ. Uvijek si levat.Odlučio sam se oduprijeti toj struji, ostati ovdje i raditi na sebi, promovirati ovaj sport na pravi način. Neki ljudi su shvatili moju poruku, neki ne. Jer uvijek će biti onih koji i u dobru traže neki zarez, samo da imaju povoda za osudu.

Nudili su mi odlične ugovore, nisam ih htio potpisati. Nisam se želio odreći svoje države, nacionalnosti, svoje djedovine. Idem težim putem. I želim da prihvatimo jedni druge. Da ne osuđujemo tuđi uspjeh. Jer ova država je država svih nas. Situacija nije najbolja, ali mržnjom sigurno nećemo postići da bude bolje.



Koliko je potrebno treninga i discipline?

Bez krvavih treninga i discipline nema velikog uspjeha. Pa čak i da si Superman.

Treninzi su uglavnom dva puta dnevno. U period između treninga treba se odmarati, spavati, posvetiti pažnji prehrani. No to je jako teško, posebno kad imaš obitelj. Želiš provest vrijeme s njima, s prijateljima…Zato pred mečeve idem u izolaciju u Njemačku, u UFD GYM, jedan od najkvalitetnijih kampova u Europi.


Tvoja dosadašnja karijera je okićen medaljama i uspjehom. Kojim se uspjehom najviše ponosiš?

Hvala Bogu pa se imam čime pohvaliti. Bio sam sedmerostruki prvak BiH ,kapiten reprezentacije, osvajač brojnih međunarodnih turnira i revija. Jedini sam iz BiH koji je osvojio "Beogradskog pobjednika" ( pobijedivši ,Ukrajinca,Nijemca i u finalu Rusa- tadašnjeg prvaka svijeta). Tada sam prvi boksao svjetsku ligu za Milano Thunder,u olimpijskom boksu. Imao sam stosedamnaestmečeva,od toga sottinujednu pobjedu (78 nokautom) i petnaest poraza te jedan neriješen meč. U profesionalcima sam od 2012. godine i od tada sam odboksao dvadesetčetirimeča i Bogu hvala sve su bile pobjede. Od toga je dvadeset mečeva završeno nokautom, a moj najveći uspjeh je osvajanje prvaka Europe u najjačoj verziji WBO. Titulu sam obranio dva puta i dobio priliku za svjetski naslov u Americi. No, zbog nesreće (udarilo me auto) stao sam na tome. Još je tu dosta titula kojima ne dajem na važnosti jer to buni ljude (iako se neke druge kolege time ponose). Samo su četiri priznate verzije, a to su: WBO, WBC, IBF i WBA. Deset koraka iza njih je još i IBO. Sve ostalo je šuplja.


Koji bi meč ponovio da možeš? Zašto?

Ponovio bi meč sa Kolumbijcem Alejandrom Berrijem. Tijekom tog meča sam dobio previše blokada, koje su me uspavale. Podcijenio sam ga i još sam zaradio gadnu ozljedu arkade zbog koje sam ga jedva vidio prilikom meča. On je na moju sreću slomio šaku već u drugoj rundi i nakon te ozljede nije boksao sljedećih godinu dana. Taj meč sam trebao izgubiti. Liječnik mi je na moje inzistiranje dao još jednu rundu, a kada sam počeo, sudija je prekinuo meč. Mislio sam da je to zbog mene, međutim bilo je zbog Berrija.

Kada je naknadno saznao da su mi liječnici dali još jednu rundu, bio je ljut. Vrištao je po hotelu i tražio revanš. Tada sam naučio veliku lekciju, ne podcjenjuj nikoga. Tad sam obranio titulu interkontinentalnog prvaka svijeta po WBC-u. Imali smo još susreta, u kampu gdje smo sparirali. Ostali smo prijatelji.


Kako izgleda jedan dan u Damirovom životu kada se priprema za meč?

Rano ustajanje, molitva, obilan doručak, spremanje za trening, kava i onda jutarnji trening koji traje otprilike dva sata. Nakon toga obilan ručak, kratka šetnja i odmor (spavanje dva sata), međuobrok i odlazak na popodnevni trening koji je uvijek boksački (sparinzi,škola boksa,vreće). Zatim slijedi vrijeme koje provodim s obitelji i dragim ljudima.



Vjerujemo da je jako važno da imaš dobar odnos s trenerom i ostatkom tima koji te priprema za borbe. Dešavaju li se neke nesuglasice unutar tima?

Odnos s trenerom kao i ostatkom tima je jako važan, a još važniji odnos od toga je onaj s obitelji. Jer ako to ne štima, teže se fokusirati na meč. Bogu hvala da imam odličan odnos sa svima, osim s protivnicima do meča. Nakon meča i s njima imam odličan odnos (smijeh). S većinom sam jako dobar prijatelj.


Povrede su sastavni dio života svakog profesionalnog sportiste. Ti si u jednoj godini bio čak četiri puta na operacionom stolu. Vjerujemo da to nije jednostavno. Ali nakon svake operacije se vratiš jači. Kako?

Kao što ste rekli, povrede su sastavni dio života svakog profesionalnog sportiste. Jer profesionalni sport nije isto kao i rekreativni sport. Ova dva sporta često uspoređujem s automobilima. Recimo imate dva jaka BMW-a i jednog od njih stalno forsirate, ne štedite, uvijek je “pun gas”. Takvom automobilu vremenom se kvare dijelovi, pa i motor. Dok ovaj drugi, kojeg vozite, recimo “normalno”, ponekad stisnete gas (ali samo ponekad), duže traje.

Imao sam četiri operacije u periodu od godinu dana. Imam trenutno na tri različita mišića rupture. Moje tijelo je poput prvog BMW-a. Ali ne odustajem. Imam jaku psihu i na tome sam zahvalan dragom Bogu. Vjerujem u sebe i siguran sam da kad ozlijede nestanu da ću se adekvatno pripremiti za svaki naredni meč i da ću pobijediti. Jako vjerujem u to.

Ali vratit ću se tamo gdje sam stao prije ovih ozlijeda i nadam se otići korak dalje.


Veliki broj profesionalnih sportista uvijek naglašava kako im nedostaje pomoć i podrška države Bosne i Hercegovine. Kakva su tvoja iskustva?

Trebamo shvatiti da nam je država “u banani”. Iako je ovo geografski najljepša zemlja na svijetu, ekonomski jako loše stojimo i nažalost, cijene se samo oni koji su podobni.

Mene su “bombardirali” sa svih strana zbog mojih stavova, ali i dalje stojim iza svake svoje riječi. Boli me kada se održava Izbor za sportistu godine, a te godine sam bio prvi u Europi, četvrti u svijetu (preko tisućutristo profesionalaca u mojoj kategoriji je bilo te godine), a ja nisam ušao ni u uži izbor u svojoj kategoriji u svojoj domovini. Moja sreća je što sam visoko na svjetskoj ljestvici boksa, pa imam dobro plaćene mečeve. Sam snosim troškove priprema prije meča. Pripreme su skupe. Samo za sparing partnera tjedno treba izdvojiti oko 1.000 €, a kad imate četiri sparing partnera u mjesec dana onda je to velika cifra. Zatim smještaj, hrana i ostali troškovi. Devedeset odsto svoje zarade potrošim na pripreme. Imam svoje sponzore koji su sa mnom od početka i to ne zaboravljam. Reklamirat ću ih do kraja svoje karijere. Kad vidim kakva je situacija u državi, kako ljudi žive na rubu egzistencije, prestanem da se žalim.


Mediji te nazivaju pravim Bosanacem i Hercegovcem, te uvijek naglašavaju da se ne stidiš svoje domovine. Zašto je to tako?

Više puta sam javno objasnio svoje stavove i stojim iza njih. Ne želim se više vraćati na to.


Netko si ko se rado odaziva kada su u pitanju humanitarni projekti. Da li smo kao društvo postal imuni i slijepi na one kojima je naša pomoć najpotrebnija?

Odazivam se koliko mogu i kad god mi moje obveze to dozvoljavaju. Najsretniji bih bio da nema takvih projekata i akcija i da svi imaju dovoljno za normalan život. Nažalost, situacija je drugačija. Previše je onih koji trebaju tuđu pomoć. Postoje udruženja u Mostaru koja s jako malo novca puno pomažu. Motiviraju nas da se odreknemo jedne kave i taj iznos damo onima kojima je pomoć potrebna. Nekome taj iznos ne znači ništa, a nekome je sve za taj dan ili mjesec.


Možeš li nam ispričati kako si upoznao svoju suprugu?

Svoju suprugu sam upoznao 2012. godine u Mostaru, na Valentinovo. Padao je snijeg, što baš i nije uobičajeno za Mostar. Bili smo u noćnom klubu, ja sam bio s prijateljima i odmah sam je primijetio. Poslao sam prijatelja “po nju” ali ona me odbila. Naknadno mi je priznala da je osjetila neki mir u sebi kada me je prvi put ugledala i da je znala da će se udati za mene. Ostalo je povijest. Jako je pozitivna, a i ja sam zbog nje počeo da radim još više na sebi. Sretnik sam što je baš ona moja supruga.


Koliko ti znači njena podrška u ovom poslu?

Jako puno. Preuzela je odgovornost da odgaja naša dva sina s obzirom na to da jako puno vremena provodim na treningu, pripremama. Pomažu joj i bake, ali ipak je veća odgovornost na njoj. Kad god sam preumoran i ugledam njeno lice, oraspoložim se.Veselog je duha i jako (ali zaista mislim jako) je nespretna, pa mi nikad nije dosadno s njom. Padne gdje nitko do sad nije pao ili razbije što nitko do sad nije razbio. (smijeh)


Da li si ljubomoran?

Nisam. Nije ni ona. Nakon svega što smo prošli u životu, to bi bilo glupo i djetinjasto s naše strane. Živjeli smo čistoću. Doktori su joj rekli da neće moći imati djecu iz zdravstvenih razloga. Bog nas je nagradio s dva predivna sina. Ljubomora je nepoznanica u našem braku.


Ponosni si otac dva predivna dječaka, Mijata i Matije. Da li si bio spreman za njihov dolazak?

Moja dva sina su Božji dar. Pomirili smo se s činjenicom da ne možemo imati djecu i već smo razgovarali o posvajanju. Nikada neću zaboraviti trenutak kada mi je rekla da je trudna. Noge su mi se odsjekle od sreće. Ne postoje riječi kojima bi vam to mogao opisati.

Nakon te vijesti uslijedile su prepirke oko imena djeteta iako nismo još uvijek znali spol. Ona je željela da bude djevojčica, a ja sam osjećao da je sin. Vjerovao sam da ako ikad budem imao sina da mu je “suđeno “ ime Mijat. Nije joj se baš svidjelo to ime. Sjećam se da sam bio na pripremama u Düsseldorfu kada me nazvala supruga i rekla ako bude sin neka se zove Mijat. Presretni smo što su Mijat i Matija u našim životima.


Što se promijenilo u tvom životu otkako si postao tata?

Puno toga. Organizacija života i sna. Tu vam moram priznati da još uvijek nemam kontrolu i ne znam hoću li ikada imati. Pomažu nam i roditelji u organizaciji. Mijat ide u vrtić, i teta “uskače” u pomoć. Samo ja još uvijek ne mogu da se naspavam. (smijeh)

Ali zaboravim na sve to kada ih vidim. Na tu čistoću koju imaju samo djeca, teško je ostati ravnodušan. Istopim se kad me Mijat zovne “ćaća”.


Da li bi svojim sinovima poželio sportsku karijeru?

Sinove ću odgajati u vjerskom i sportskom duhu. Naučit ću ih molitvama ali će proći i školu boksa. Iskreno, ne bih volio da se odluče za boks. Imat će moju podršku bez obzira za koji se sport odluče. Osim baleta (smijeh).


Društvene mreže su uvijek aktualna tema. I ti si aktivan na njima. Da li nam donose više štete ili koristi?

Naši profili na društvenim mrežama su naša slika. Predstavljaju nas onakve kakvi jesmo.

Društvene mreže koristim da predstavim sebe van ringa, vrijednosti do kojih držim i koje smatram ispravnim. Veliki broj momaka gleda u mene prvobitno kao sportistu i žele imati sportsku karijeru poput mene. A ja želim da vide da iza toga stoje prave vrijednosti koje su mi pomogle da budem uspješan u sportu i životu.


Kakvi su tvoji planovi za budućnost?

S obzirom na vrstu posla kojim se bavim, planovi mi se često mijenjaju. Uglavnom su ozljede krivac za to. Dešava mi se da se spremam za nešto veliko i onda se desi neka glupa, bizarna nesreća koja me spriječi u mojim planovima. Prvobitni plan je zacjeljivanje bicepsa, prepona i lista. Nakon toga nastavljam s treningom i u lipnju bih trebao boksati za WBC MEDITERAN. Ako pobijedim, 14. rujna boksam u Las Vegasu. To je jako važan i težak meč koji bi me trebao odvesti tamo gdje sam bio prije ovih ozljeda. Cilj mi je da boksam za svjetski naslov i dat ću sve od sebe da ostvarim taj cilj. Ako se desi neuspjeh, neću biti razočaran jer sam već napravio najviše u povijesti profesionalnog boksa u Bosni i Hercegovini. Nadam se da sam olakšao put generacijama koje dolaze nakon mene jer imamo jako puno mladih talenata od kojih očekujem velike rezultate. Čak veće od ovih koje sam ja napravio.