Zašto Alana Shearera zovemo kultnim herojem

getty images

Priča je kulminirala: U zadnjih 13 nastupa Belgijac je zabio samo dvaput i polako, ali sigurno navijači s njim gube strpljenje.Razvijanje loše forme stiglo je jučer protiv Cityja. Ne samo da nije uspio zabiti nego je bio izravni krivac za oba gola gostiju nakon što je očajno reagirao prilikom dva prekida u svojem šesnaestercu.


Tada je Alan Shearer izjavio da on jednostavno ne radi dovoljno za momčad, koliko god Mourinho tvrdio suprotno. Nitko se nije žalio na početku sezone, no Lukaku dosad nije opravdao 80 miliona eura koliko je klub u njega uložio. "Žao mi je što to moram reći, ali sve što radi je sekundu ili dvije presporo", rekao je tada legendarni engleski napadač Alan Shearer . Njemu se tada vjerovalo ali i danas. Kako i ne bi!


Njega zovi kultnim herojem. Jednom je izjavio: "Novac? Novac će doći, ali me neće promijeniti. Ja sam, na kraju krajeva, ipak samo limarov sin iz Newcastlea."


Ovim riječima se Alan 1996. predstavio publici, nakon transfera iz Blackburnaa u Newcastle United.  Za tada dvadesetšestogodišnjeg centarfora izdvojeno je ravno petnaest miliona funti, tadašnji svjetski rekord. Ali novac ovdje nije meta. Shearera, jednog od najboljih napadača koje je engleski fudbal imao u modernoj eri, su tražili i Juventus i Barcelona, i bili spremni da Roversima uplate velike novce za njegove usluge. Ipak, on je odbio evropske gigante – a odmah nakon njih i Manchester Uniteda Sir Alexa Fergusona. On je želio da konačno zaigra za tim koji je obožavao odmalena, i taj san mu se ispunio.


Za nas koji pamtimo prenose engleskog fudbala na BKTV, Alan Shearer bio je prva prava domaća zvijezda i veliki brend „kick and rush“ igre u eri Premijer Lige. Bio je pravi engleski špic stare škole – građen kao stijena, jak u duelu, i snažnog šuta – svaka visoka lopta koja bi išla u tuđih 16, on bi je pretvarao u šansu. Za njega nije bilo izgubljene lopte u napadu, i bio je spreman da se pobije i ako bi njegov tim gubio sa par golova razlike. Bio je pravi, pravcati radnički napadač, golgeter i ljubimac naroda – kako u rodnom Newcastleu, tako i širom Engleske.




Alanu je trebalo skoro deset godina aktivnog bavljenja fudbalom da se vrati u rodni kraj, koji je napustio kao golobradi mladić. Kao šesnaestogodišnjak otišao je sa krajnjeg sjevera na krajnji jug Engleske, potpisavši za Sautempton kroz čiji se omladinski pogon probio do prvog tima. U svojoj drugoj utakmici koju je odigrao za seniore „svetaca“, u aprilu 1998. postigao je het-trik protiv Arsenala i momentalno postao vlasnik rekorda za najmlađeg fudbalera koji je u prvom rangu engleskog fudbala uspeo da postigne tri pogotka. Sedamnaest godina i dvestačetrdeset dana - toliko je imao Alan kada ga je šira javnost upoznala.


Na starom „Djelu“ Shearer je pekao zanat igrajući pored legende kakav je Matt Le Tissier, i u sto pedeset i osam utakmica postigao je 43 gola. Četiri godine nakon svog sada već čuvenog debija, tražila ga je gotovo čitava novoformirana Premijer Liga – u ovoj trci pobijedio je Blackburn, koji je vodio ambiciozni biznismen Jack Voker. Voker, inače odmalena navijač ovog kluba, se prilikom preuzimanja istog 1991. zarekao da će od Roversa napraviti imperiju, naspram koje će Manchester United i Liverpol izgledati „jeftino“. Shearer, čija je cijena tada bila opet rekordnih 3.6 miliona funti, je bio prva ozbiljnija kockica u mozaiku.


Snažni napadač nije briljirao u prvoj sezoni na „Ivud Parku“, koju je umnogome obilježila i povreda koja ga je na nekoliko mjeseci odvojila od terena. Ali forma i golovi ubrzo su došli. U sezoni 1993-94, Shearer je pogodio mrežu čak 31 put, i Roversi su završili na drugom mjestu na tabeli. Jack Voker je bio blizu ostvarenja svoje vizije – ono što mu je falilo bio je još jedan dominantan napadač, i njega je pronašao u liku Chris Satona, visokog centarfora Norris Citya.


Shearer i Saton su se brzo skontali na terenu, i zahvaljujući njihovim golovima (Alan je postigao trideset i četiri, a Chris petnaest) Blackburn je posle osamdeset i jedne godine ponovo postao šampion. Štampa je tandemu napadača dodijelila nadimak „SAS“, po uzoru na elitne komandose iz britanske vojske, međutim bajka je trajala samo jednu sezonu. Već dogodine Blackburn je završio na sedmom mjestu, i činilo se da taj klub postaje odveć mala sredina za čovjeka koji je odjednom postao nacionalna ikona.


Jer, ta magična 1996. bila je, da vas podsjetimo, godina kada je „fudbal došao kući“. Engleska je bila domaćin evropskog prvenstva, i bila je orna da se iskupi za propušteno svjetsko u Americi. Bila je to izuzetno dopadljiva ekipa, pravi spoj mladosti i iskustva – a u špicu napada briljirali su prekaljeni Teddy Sheringham i Shearer, čijih su pet golova bili nedovoljni za plasman u finale.


Uprkos razočaranju, navijači „albiona“ bili su ponosni na ekipu selektora Terryja Venablesa, koja je predstavljala pravu malu revoluciju naspram dekadentnih sastava njegovog prethodnika Graham Taylora koji su se oslanjali na klasično englesko „bunarenje“. A prvi među jednakima bio je upravo Alana Shearer, prototipni centarfor-zvijer.


I sada se vraćamo na početak ovog teksta. Mogao je Alan otići i tamo i vamo, ali riješio je da se vrati onde gdje je kao fudbaler suštinski najmanje boravio – kući. Za NJ i njegove navijače, ovo je bila rijetka prilika da prigrle lokalnog heroja u naponu snage. 


Shearer, nažalost, nije bio član nijedne trofejne generacije sa „St. James' Parka“. Međutim, on nije odlazio, i nije jurio druge prilike – odigrao je deset sezona za crno-bijele, i to kakvih deset sezona. U 405 zvaničnih utakmica postigao je 206 golova, što ga je nakon okončavanja karijere svrstalo na prvo mjesto vječne liste strijelaca NJ, šest golova ispred klupske legende Jackiea Milburna, u narodu poznatog kao "Wor Jackie“. Možda nije osvojio titulu, ali je ostao zauvijek zapamćen među navijačima kao heroj sjeveroistoka.


A nije i da nije bilo briljantnih momenata. Autor se sjeća kako je Shearer sa pet golova svojeručno rasturio Sheffield Wednesday F.C., u pobjedi „svraka“ od čak 8-0. Bio je to prvi meč nakon odlaska omrznutog šefa struke Ruda Hulita, kojeg je na klupi zamijenio još jedan „lokalac“, Bobby Robson. Upravo je Robson, inače, žileo Shearer u Barceloni, ali tu priču ste već čuli.


Još jedan marker po kojem je Shearer ostao zapamćen su bili i njegovi penali. Shearer je bio redovan izvođač jedanaesteraca za svoje klubove, a njegov stil umnogome se razlikovao od mnogih. Po njemu, cijela priča se sastoji iz biranja ugla, pa slanja lopte u isti najsnažnije što možeš. Pa i ako golman pogodi stranu, rezonovao je on, nema šanse da odbrani ako je šut dovoljno snažan i precizan.


Nakon objave igračke penzije, Shearer se vrlo kratko zadržao u fudbalu kao trener, a zatim je prešao u novinarske vode. Redovan je gost na fudbalskim programima nacionalne televizije, i tako je stekao popularnost i među mlađim navijačima.


Ipak, on i dalje prije svega ostaje veliki heroj NC i okoline. Šta navijači misle o njemu, najbolje je oslikao jedan od transparenata u kopu koji kaže : „Nisi ti samo limarov sin. Ti si legenda“.


Legenda, mi podvlačimo!