Sanjin Arnautović: Nesebično ću dijeliti svoje znanje i vještine sa studentima

Nina Mašić

Rođen je u Livnu 1990. godine. Danas je glumac koji svojim ulogama pomjera granice, nastojeći doprinijeti da pronađemo dušu, jer je svi tražimo i u sebi i u drugima. Vješto oslikava situacije koje nas često ostavljaju na tankoj granici između promatranja i angažmana.

Pozorište je njegova ljubav još od malih nogu, a danas je asistent na Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Pristupačan je i skroman. Najbolji način da ga upoznate je da pogledate predstave u kojima se pojavljuje za koje vjerujemo da vas neće ostaviti ravnodušnim. 


Kako si se odlučio da gluma bude tvoj poziv?

Ta odluka je, kasnije će se ispostaviti, donesena mnogo ranije nego li sam kod sebe osvijestio ljubav prema glumi i pozorištu generalno. Kao dijete sam s roditeljima često mijenjao adresu stanovanja i taj period prilagodbe sam, prije nego bih se odvažio da izađem na ulicu i upoznam vršnjake, morao sebi učiniti interesantnim. Pametnih telefona, tableta i i tih čuda tada nije bilo, a ni igračaka neki ljubitelj nisam bio. Igrao sam se pozorišta, a da nisam ni znao da se to tako zove. Vječito sam nešto brbljao i držao govore pred zamišljenom masom ljudi, radio citate tada omiljenih crtanih filmova i filmova, igrao i izgovarao replike zajedno s glumcima s TV-a, nekada bih osmišljavao alternativne krajeve filmova s kojima nisam bio zadovoljan... gluma u svim njenim oblicima... Dolazim iz maloga mjesta i prvu profesionalnu predstavu sam pogledao sa sedamnaest godina i tada sam rekao da želim "tim" da se bavim u životu. Ja sam relativno kasno ušao u pozorišnu kuću, ali je pozorište mnogo ranije došlo u moju, tako da onog trenutka kada sam odlučio da cijeli život želim da se igram donosim i odluku da gluma bude moj poziv.


Da li si kao dijete volio gledati domaće filmove?

Danas čovjeka od gledanja filma dijeli nekoliko klikova. Prije je to bio vid rituala, odlazak u videoteku i biranje filmova, čekanje da neko vrati film koji toliko želiš da pogledaš. Sjećam se kad sam prvi put ugledao na polici omot VHS-a filma "Vuk samotnjak" hrvatskog redatelja Obrada Gluščevića. Popularnog Hunda sam toliko puta vratio i ponovno iznajmio da su mi na kraju poklonili kasetu, s omotom. Odrastao sam na TV serijama "Jelenko" i "Smogovci". Kako sam odrastao tako sam i uviđao da je život mnogo više od spašavanja napuštenih životinja pa se i moj naivni i dječji ukus mijenjao. Obožavao sam s roditeljima gledati filmove jugoslovenskog crvenog talasa. Čak mi je podjednako interesantno bilo gledati njih, dok proživljavaju određene scene koje gledaju po ko zna koji put, i pratiti priču pomenutih filmova. Naravno, u nekoj zrelijoj-tinejdžerskoj dobi ipak je " Sjećaš li se Dolly Bell?" THE film o kojem se pričalo među vršnjacima.



Pored vremenske, postoji li razlika u kvaliteti domaće filmske industrije?

Ne bih rekao da postoji razlika u kvaliteti. To moje mišljenje potkrepljuju i mnoga međunarodna priznanja kojima se naša kinematografija može pohvaliti. Međutim, problem je uopšte govoriti o industriji i problem je što jedna od rijetkih stvari koja nam podiže ugled u svijetu opstaje na entuzijazmu, talentu i ljubavi nekolicine ljudi. 


Tko su po tebi velikani bh. glumačke scene?

Uvijek je nezahvalno govoriti o imenima, jer ne bih nečije volio izostaviti, ali s obzirom na to da je pitanje o velikanima, nije teško. Volim uživati u radu Tatjane Šojić, Gordane Boban, Jasne Žalice i Medihe Musliović. A što se kolega tiče: Izudin Bajrović, Emir Hadžihafizbegović, Admir Glamočak i Senad Bašić.


Da li si od njih nešto mogao naučiti?

Naravno, i još uvijek učim. Neka od pomenutih imena su mi bili profesori i direktno mi prenosili svoje znanje i vještine. S nekima sam sarađivao i pretvarao se u spužvu pokušavajući upiti što se upiti moglo. A od nekih učim gledajući ih na sceni, na filmu, kroz neobavezni razgovor...



Danas si i asistent na fakultetu na kojem si nekada studirao. Kolika je to odgovornost?

Pred kraj godine sam se pridružio kolegama s Katedre za glumu, i još uvijek sliježem utiske s tih prvih časova. Već na drugoj godini sam počeo da se bavim pedagoškim radom kroz dramske radionice i paralelno s glumom razvijati strast i prema pedagogiji. A što se tiče odgovornosti, ona je ogromna, međutim ne plašim je se - štaviše, jedva čekam da podijelim naučeno sa studentima. Moji profesori su sa mnom nesebično dijelili svoje znanje i vještine, ja ću samo nastaviti... i nastaviti učiti!



Dio si ekipe spektakularne predstave "Dame biraju". Koga su na kraju dame izabrale?

Da, veliki projekt Altteatra. Dame još nisu prestale birati. Nakon ljetne pause, opet smo na jesen na točkovima, unutar i van granica regiona.


O predstavi “Dame biraju” : Ovo je priča o pet mladića koji su na samom rubu egzistencije. Prateći mladiće od ideje za striptiz do njene konačne realizacije, predstava se usporedo bavi brojnim problemima mladih ljudi današnjice. Scensko djelo u kojem mladići pokušavaju riješiti svoje financijske tegobe, po mnogo čemu podsjeća na veliki britanski kino hit, film "Skidajte se do kraja". Dakle, nakon što uoče oglas u kojem se traže plesači u diskoklubu, dotad nevješti erotski plesači započinju mukotrpno uvježbavati plesne korake, a vrhunac predstave, dakako, označava gašenje svjetala na pozornici, prije skidanja glumaca – do samoga kraja.