Mirsad Terzić: Trudom i radom sam zaradio svoje titule

Iako rukometna reprezentacija BiH i klubovi iz BiH ne bilježe zavidne uspjehe na međunarodnoj i klupskoj sceni, njeni reprezentativci širom Europe poznati su po svojoj odličnoj igri već dugi niz godina. Jedan od tih uspješnih reprezentativaca je i Mirsad Terzić.

Mirsad Terzić je već deset godina u velikanu europskog rukometa HC Veszprem. Osvojio je šest titula mađarske rukometne lige i bio je finalista EHF Lige šampiona 2015. godine. Dres reprezentacije  nosio je s nepunih 17 godina i tada se već vidjelo da će njegova karijera poći u pravom smjeru. Dres Bosne i Hercegovine nosio je  u preko 120 nastupa, a postigao je više od 400 golova.  Pored sjajnog rukometaša, Mirsad je i obiteljski čovjek i koji ima dvojicu dječaka, Maka i Isaka. Oduvijek je znao da će sport biti njegov poziv, a za same početke i rukometni klub Željezničar vežu ga samo lijepa sjećanja. S Mirsadom smo razgovarali o rukometu, reprezentaciji pa čak i o kuhanju.


Koji je bio Vaš najteži trenutak u dosadašnjoj karijeri?

Kao u svakom sportu, tu su pobjede i porazi, loši i dobri dani, povrede. Neki sportisti se sporije vraćaju, treba biti psihički jak, treba dovesti svoje tijelo u neki zavidan nivo, a to sve počinje od glave. 


S nepunih 17 godina, ste već nosili dres reprezentacije, kakav je tad bio osjećaj obući dres reprezentacije, a kakav osjećaj nositi ga sad?

Poseban je osjećaj kad god ga obučem. Međutim kad si mlad, kad te neko nagradi za nešto što si do tada uradio, kad ti kažu da nosiš državni dres i kad na kraju krajeva vidiš da neko gleda i snima to što radiš, veliko je zadovoljstvo i velika je čast bila biti s tim svjetskim imenima i Seadom Hasanefendićem koji je tada bio trener.



Koliko vam je važna podrška navijača? 

Na terenu se nalaze dva tima, a tko će pobijediti zavisi od njihove psihičke pripremljenosti. Na timu za koji ja igram, kao i na tim koji je protiv nas, utiču navijači. Oni su jako bitni za igru. U posljednje vrijeme situacija s navijačima reprezentacije nije baš na nekom zavidnom nivou kada smo u Sarajevu. Međutim kad smo u svim drugim gradovima imamo nenormalnu podršku. Moj klub, u kojem sam već deset godina, ima najbolje navijače na svijetu i ja sam već navikao na njihovu podršku.


Kažu obično da Sarajlije teško praštaju neuspjeh, a uspjeh koji ste ostvarili brzo zaborave?

U prošlosti je mnogo ljudi i navijača dolazilo "sa strane" da gleda utakmice reprezentacije, vozili su po dva-tri sata, a danas je pojedincima teško izaći iz zgrade i ući u dvoranu i pružiti nam podršku. To je možda do mentaliteta, ali istinito je.


Imate li neki svoj ritual prije ulaska na teren ? 

Prije zagrijavanja imam neke stvari koje držim za sebe i u svlačionici, ali ništa specijalno. 



Ishrana za sportistu predstavlja važan segment života. Kuhate li ?

Kuham i ja , kuha i supruga. I nju sam u posljednje vrijeme zainteresirao za sport. Vodimo računa o ishrani cijele porodice i stvarno se posljednjih nekoliko godina dobro hranimo. Doručak, ručak, večera i međuobroci su obavezni u našem domu.  


Dobitnik ste nagrade sportista godine Bosne i Hercegovine za 2016. godinu.  Što vam znače ova priznanja ? 

Priznanja su kruna nečije karijere. Smatram da smo mi veoma talentirana nacija i da ovakvih priznanja neće manjkati. Da budeš sportista godine u nekoj konkurenciji je velika čast.


Osim ove nagrade, slovite za jednog od najboljih obrambenih igrača Europe. Jedan ste od najvećih sportaša i rukometaša općenito koja je ova zemlja imala. Kako ste zaradili ove titule?

Samo upornošću, trudom i radom. Mislim da je to što nikad nisam odustajao. Znate kako je kad ste u jakom klubu, imate mnogo ljudi koji vam ne žele dobro. A onda hvala Bogu, imate i one koji vas podržavaju. Uz sve to, tu je i malo sreće. Uspio sam zato što imam i nevjerojatnu podršku svojih roditelja, supruge i svoje obitelji. 



Možete li nam opisati kako izgleda jedan vaš radni dan?

U pola sedam se budimo svi zajedno, odnosno bude nas skokom u našem krevetu dječaci. Onda doručkujemo. Ja ih vozim u vrtić i u školu, onda se ja vratim kući, popijemo kafu supruga i ja i onda kreću dalje obveze. Da li je to moj trening s ekipom ili nešto sl. Ako sam ja slobodan, onda idemo na fitness, zajedno ručamo, čekamo djecu, radimo zadaću, to je to poslijepodne. Onda se aktiviramo u bašti, igramo fudbal ili idemo na košarku, sve što ima neke veze sa sportom. (smijeh). Idemo u kino, vježbamo Mađarski i to je otprilike to.   


Saznali smo da Mak najbolje priča Mađarski.

Da, Mak je već Mađar, on ima taj akcenat. Zezamo ga da je on pravi Mađar, a on se ne da. Stvarno smo zadovoljni, ali bilo nas je u početku i strah kako će on u prvi razred mađarske škole kao stranac. Međutim, iznenadio je nas i sve ostale pozitivno. Stvarno smo ponosni na njega. Bio je najbolji čitač mađarskog jezika u mađarskoj školi, ali evo i Isak ga polako stiže.



Kada imate slobodno vrijeme provodite ga s porodicom? 

Pa sigurno. Mislim da je na pravom mjestu grad Vesprem, ako je ljeto i lijepo vrijeme odemo doBalatona, znamo često da odemo do Budimpešte ili Beča. Imamo načina da se  organiziramo i provedemo kvalitetno vrijeme. 


Nedavno ste zabilježili svoj 400ti nastup za Veszprem. Da liplanirate dočekati svoju sportsku penziju u tom klubu?

Ja mislim da ne bi bilo igrača na svijetu, koji ne bi pozitivno odgovorio na to pitanje s obzirom o kako kvalitetnom klubu se radi. Nadam da ću biti na nivou još nekoliko godina i da ću ostati tu. Ne razmišljam još uvijek o prestanku karijere.


Kakvi su planovi nakon sportske karijere?

Moji planovi su igrati još nekoliko godina na ovom nivou, i vidjet ćemo se što će se sve desiti. U ovim godinama se ugovori daju na jednu, na dvije godine tako da  ne možeš planirati da ćeš ostati na jednom mjestu tri godine ili više. Mnoge stvari se mogu promijeniti u jednoj godini, tako da nisam opterećen. S druge strane završavam taj sportski fakultet u Tuzli. Tko zna što će biti u budućnosti. Sve naznake su da ću ostati u sportu.



Pratite li druge sportove ?

Fudbal, pogotovo od kad je Mak poludio za fudbalom, pratimo sve utakmice. I košarku. To sam gledam jer je NBA u kasnim noćnim terminima. 


A nastupe naših ostalih reprezentacija?

Pa koliko sam u mogućnosti tijekom sezone. Dosta je obaveza i putovanja; igramo na raznim frontovima. 


Što po vašem mišljenju koči napredak sporta u BiH?

Mnogo faktora, mogli bi pričati o tome jako dugo. Mislim da je organizacija i pristup sportu pogrešan. Pogrešni ljudi na pozicijama. Nema dovoljno podrške od institucija koje bi trebale da je pruže, a takva podrška je neophodna za svaki napredak. Zakon o sportu nemamo, tako da nema neke logike da neko ulaže u sport jer nema koristi. Tako da ima mnogo faktora koji utiču na napredak sporta, a veoma malo nam nedostaje jer smatram da smo stvarno talentirana nacija i uz neku manju podršku, organizaciju, volju i sistem možemo mnogo bolje rezultate napraviti.


Spomenuli ste da imate veliku podršku od porodice i supruge. Koliko je ta podrška bitna za jednog sportistu?

Pa jako bitna. Ja sam stranac bez obzira na to što sam deset godina u jednoj državi. Ja sam stranac i uvijek će me gledati  kao stranca. Kad imam loš dan znam da je netko tu tko će me uvijek podržati. Znam da ću nekoga, kako god da se završi zagrliti i imati podršku. To je neka sigurnost, to je bitno. 


Često na društvenim mrežama objavite fotografiju sa svojom porodicom i s tih fotografija isijava harmonija i sklad. Koji je receptza takav odnos?

Mislim da smo mi nekad i previše zajedno u nekim situacijama. Kada dođemo u Sarajevo, naprimjer odem da se ošišam i osvrnem se oko sebe i vidim da su svi tu. Možda nas je to spojilo što smo vani, što se moramo držati zajedno, što provodimo dosta vremena zajedno na raznim frontovima. I sinovi vole kad smo svi zajedno i sve stavimo na "čekanje" da bismo bili zajedno.


Tko vodi glavnu riječ u odgoju djece?

U našoj obitelji nema glavne riječi. Zajedno smo najjači i pazimo da ispravljamo jedno drugo. Sami odgajamo našu djecu, naši roditelji nisu tu da nas upute. To je možda dobro, možda loše. Supruga i ja nadopunjavamo jedno drugo kada je riječ o odgoju, naravno ne ispred djece. Do sad smo se susretali s različitim situacijama, a mogu da zamislim što nas tek čeka (smijeh). Smatram da prilikom odgoja ne treba da postoji glavna uloga.


Kako biste opisali sebe kao oca?

Pokušavam da budem prijatelj sa svojim sinovima. Ali veliki prijatelj koji se mora poštovati. Za sada je to formula po kojoj nam ide, naravno, djeca pokažu ono svoje "dječje" i nekad taj prijatelj mora biti "veliki" ali nisu to tako česte situacije.


Koliko često posjećujete Bosnu i Hercegovinu?

Stariji sin je krenuo u školu i to je sigurno nešto što utječe na naše dolaske jer treba biti prisutan na nastavi. Kada je zimska pauza, kada imam okupljanje reprezentacije potrudimo se da dođemo svi. Raspored posjeta ovisi o mojim obvezama prema klubu. Nekada dođem i sam.


Što je to što vam nedostaje iz naše zemlje u Mađarskoj?

Najviše nam nedostaju naši najbliži, roditelji. Posebno moj brat koji živi u Americi. Voljeli bismo da oni češće dođu kod nas. Vezani smo više za ljude nego za mjesta.


Kakav odnos imate s bratom?

Super. Prijateljski. Rijetko se viđamo ali čujemo se svaki dan. On živi i radi u Americi, ima tri sina.


A dok ste bili djeca?

Mirsad: A u djetinjstvu sam ja bio problematičan, a on je dobivao batine zbog mene. Još uvijek se smijemo na taj račun. On je oduvijek bio ozbiljniji, a ja vragolastiji.


STILISTA: Emina Smaka

STYLING: Granoff