Slavko Sobin: Gluma je za mene ljubav i svrha

Karizmatičan, talentiran, zgodan, voli životinje, te važi za jednog od najpoželjnijih neženja u susjednoj nam Hrvatskoj. Njegovo ime je Slavko Sobin, a osim Hrvatsku, polako osvaja i regionalnu filmsku scenu.

S osamnaest godina već se preselio u Los Angeles, gdje je i diplomirao na "American Academy of Dramatic Arts" 2007. godine. Pred ovim tridesetčetverogodišnjim glumcem je sasvim sigurno svijetla filmska budućnost, a osim što ga vole kamere - vole ga i ljubitelji životinja. To je bilo dovoljno da kontaktiramo Slavka i saznamo nešto više o jednom od najtalentiranijih glumaca na hrvatskoj sceni. 


"Ponos Ratkajevih", "Ne daj se, Nina!", "Zauvijek susjedi", "Dobre namjere", "Hitna 94", "Sve će biti dobro", "Dolina sunca", "Najbolje godine", "Ruža vjetrova", "Marmelada", "Igra prijestolja", "Zvizdan", "Odmetnici", "Ko te šiša", "Čista ljubav", te "Crno-bijeli svijet" samo su neki od naslova gdje je Slavko ostvario svoju ulogu. Autor je mjuzikla 'Srce na sceni', predstave koju izvodi s dvadesetak članova udruge osoba s cerebralnom paralizom "Srce". Taj veseli komad je i svojevrstan šamar ljudima s predrasudama prema bilo kojoj vrsti različitosti. Slavko naglašava da je rad s članovima udruge "Srce" bio uistinu užitak - pun sreće veselja i ljubavi. 


Da li si oduvijek znao da će gluma biti tvoj poziv?

Pa ne baš. Svirao sam violinu od negdje šeste - sedme godine i volio scenski nastup ali tek sam negdje u srednjoj školi počeo shvaćati da se želim izražavati više kroz sebe. Mislim i ta srednja škola zvuči kao da je oduvijek, ali ne, nisam ono s pet godina pričao ja ću biti glumac. 


Po čemu pamtiš svoje školovanje u Americi?

Po adolescentskoj povodljivosti koja me da nisam bolje odgojen mogla odvest na krivu stranu. Ali i sjajnim profesorima i otvaranju načina razmišljanja. U Americi sam razvio većinu svojih današnjih stavova o svemu i svačemu. 


Koliko je danas teško biti glumac?

Kritizirati situaciju i razmišljati kako je nešto teško nije baš super produktivno. Zacrtaš si jasne ciljeve. Radiš sve da budeš što bolja verzija sebe. Pozitivne misli prebacuješ u akcije, ne miruješ, guraš naprijed i ništa nije teško. Ovo je primjenjivo na svaki posao. Nije gluma nekakva znanstvena fantastika.




Da li je bilo trenutaka kada si htio odustati od glume?

Ma ne. Ponekad počneš raditi na planu B ali uvijek ostaneš primarno fokusiran na svoj cilj i onda je sve ostvarivo.


Koja ti je najdraža predstava u kojoj si glumio? I koji film?

"Otpisane" koju trenutno jako puno igramo po cijeloj Hrvatskoj. Duhovita predstava s lijepom porukom i genijalnim kolegicama. Od filmova bih izdvojio "Zvizdan" kao jedini domaći film koji sam radio jer mislim da je remek djelo.


U poslu kojim se baviš, odbijanja su česta. Kako se nosiš s tim?

Jednostavno shvatiš da nisi za sve, da nekad nije osobno, da si nekad sjajan ali neko je za dlaku bolji za tu ulogu. Poanta je da znaš da si ti napravio sve u svojoj najboljoj moći i da nisi razočarao samog sebe. I svako odbijanje bi trebao biti push za naprijed. Što da samo letiš, to je dosadno, treba malo i past.



Tko ti je najveća podrška u poslu? Kome si najviše zahvalan za sve što si postigao?

Roditelji. Ali ne kao klišej, nego zbilja. Moji roditelji su apsolutno zaslužni za sve što sam postigao. Vjeruju u mene, ulažu u mene, guraju me kad mislim da mi ne ide, spuštaju na zemlju kad dignem nos malo previsoko... Svaki moj uspjeh je njihov uspjeh. 


Stidite li se nečega u svojoj karijeri?

Ne. Iz loših projekata sam naučio prepoznat što više ne želim raditi.


Da li još uvijek imaš tremu kada izvodiš predstave ili?

Uvijek. To je pozitivni adrenalin i dokaz da mi je stalo. Ne želim da se to ikad promijeni.


Veliku pažnju posvećuješ svom izgledu. Koliko je to važno u poslu kojim se baviš?

Ne bih vise odgovarao na ovo pitanje jer bi fizička higijena i zdrav život trebao biti zdrav razum, a ne nešto o čemu se priča kao wow. 



U jednom od svojih intervjua kažeš da se prvo treba pobrinuti za egzistenciju a onda se baviti, živjeti umjetnost. Još uvijek zagovaraš tu tezu?

Apsolutno, samo nisam siguran da se prenijela poruka da i pri uzimanju ovih egzistencijalno zbrinjavajući uloga isto ne treba pristajati na šrot. Ponavljam ovo dosta često u zadnje vrijeme ali vodim se uvijek s onim "Da li je ovo priča koju želim ispričati i što će ona donijeti ljudima koji je vide". Ne treba uvijek donijeti katarzu, nekad je i iskrenih sat vremena smijeha sasvim dovoljno.


Koliko je danas važno raditi posao koji voliš?

Dvije su najvažnije stvari koje se čovjek treba pitati u svom poslu. Voliš li to što radiš i na koji način tvoj rad služi drugima. Vlastite ambicije su bez veze, ne vodi to nigdje. Ali kad posao shvatiš kao nešto čime možeš veseljavati ljude, prenositi im dobre poruke, širiti neku dobru vibru... onda to ima smisla. Gluma je za mene upravo takav posao. Ljubav i svrha.



Kakav odnos imaš s kolegama? Ima li tu ljubomore?

Gle, ne bih to nazvao ljubomorom ali naravno da kad netko dobije ulogu koju si htio, malo budeš kao... nešto... nije to ljubomora, čisto budeš svjestan da nije otišlo tebi u ruke nego nekome drugome...prirodno je to. S kolegama imam normalne ljudske dinamike, one koje zavolim tretiram kao obitelj, one s čijim se stavovima ne slažem jednostavno ne vidim van seta i kazališta i to je to. Loše radne navike su mi neoprostive kod kolega.


S kim o njih bi volio surađivati?

Joj sad bi nabrajao do sutra ali evo najviše se veselim dijeliti kadar s Tihanom Lazović. Ona je zvijer od glumice i jedna od mojih najboljih prijateljica i samo čekam priliku s njom snimiti neku filmčnu.


Kako je Buba ušla u tvoj život? A kako Mara?

I jedna i druga su uličarke koje sam spasio. Buba je ušla spontano i najbolji je pas na svijetu. Ona je moja duša i moje srce. Mara je trebala ići prijatelju u Beograd ali je uspjela osvojiti Bubu u rekordnom vremenu pa je ostala. Mene još uvijek osvaja nakon 8 mjeseci jer je malo zlo razmaženo, manipulatorsko, pa se još uvijek prilagođavamo jedno drugom. Mislim,tj. nadam se da je jasno da je svejedno obožavam.