Almir Palata Prle: Proizvodnja filmova nam je na najnižim granama

Enes Crvčanin za SNL

Sarajevo Film Festival pokrenut je 1995. godine, u vrijeme kada je Sarajevo bilo pod opsadom. U to vrijeme nije bilo crvenog tepiha, nisu bile važne haljine i šminka, a zvijezde Festivala bili su građani koji su pod snajperskom vatrom i granatiranjem utrčavali u kina da gledaju filmove.

Od tada, SFF izrastao je u najveći festival filma u Jugoistočnoj Europi, s više od 100.000 gledatelja i značajnim učešćem predstavnika filmske industrije. Almir Palata Prle je jedan od osnivača SFF. Dvadeset dvije godine je obavljao funkciju tehničkog direktora "Obala Art Centra", a danas je Savjetnik za produkciju SFF. S Almirom smo pričali o SFF-u, atmosferi koja je tada vladala u gradu i prvim filmovima koji su prikazani.


Malo je informacija o Vama na internetu, a imate tako veliku ulogu na Sarajevo Film Festivalu, zašto je to tako?

Nemam pojma (govori kroz smijeh). Možda je razlog tome što nisam neki ovisnik o ovim društvenim, socijalnim mrežama.


Utemeljitelj si prvog ratnog kina Apollo, recite nam nešto više o tome?

To je bila 1993.godina. U februaru, sam došao na ideju da pokrenemo prvo ratno kino. Tada smo imali neki stari projektor, dobili smo od UNPROFOR-a neki agregat na poklon i krenuli smo s tim projektom. U toku rata su čak urađena dva kratka filma na tu temu. To smo radili iz ljubavlju, bez ikakvih planova da to kino može prerasti u neki naš posao u budućnosti i slično. Onda se desilo nekoliko stvari, koje nismo planirali, ali i u to vrijeme su nas posjetili direktor Edinburgh International Film Festivala i tadašnji direktor Locarno Festivala, Marco Mueller. Oni su bili oduševljeni idejom, energijom ljudi. 

Phil Alden Robinson, režiser koji je dobio Oskara za film "Polje snova" nam je poslao kutiju punu filmova, kako bismo imali šta prikazivati u kinu. Uglavnom se čulo za to ratno kino, a nama to nije bila uopšte namjera. Nakon toga, od tog kina smo napravili filmski department "Obala Art Centar" koji sam vodio u to vrijeme i onda smo izrasli u SFF.



Sjećate li se prvog filma koji je prikazan na tom kinu?

Mislim da je bio "Terminator 2".


Koliko sam istražila, radi se o filmu "Sirove strasti"?

"Sirove strasti" su imale premijeru šest mjeseci kasnije, kad smo kinu davali ime. Tad je kino i dobilo ime "Apollo" po najstarijem kinu u Sarajevu. Tada nam je Senad Pjećak donio kasetu tog hita "Basic Instinct" (Sirove strasti). I tad smo krenuli. "Sirove strasti" drži rekord gledanosti u ratnom kinu, osamnaest puta je bilo rasprodana projekcija. To znači, svaki put kada smo ga prikazali.


Kakva je atmosfera vladala među publikom tada? Uzmimo u obzir da su granate padale, Sarajevo je bilo opkoljeno, a ljudi su bili zainteresovani za umjetnost i film.

Možda će zvučati apsurdno, ali najbolji derneci su bili u toku rata u Sarajevu. Ista takva atmosfera je bila i u našem kinu. To je nešto što ja ne mogu objasniti, jer se to ne može objasniti onima koji to nisu doživjeli, ali to je stvarno istinito.


Tko su ljudi koji su činili postavu ratnog kina "Apollo" ? 

Mirsad Purivatra je bio dio "Obala Art Centar" i bez njega se ništa ne bi funkcionisalo. Neku užu ekipu koja je radila u tom ratnom kinu činili su Adis Čengić, koji je radio projekcije, Zoran Subotić je bio redar i Šukrija Čengić koji je radio dizajn karata i plakata. Umjetnički direktor je bio Milan Cvijanović, on je kreirao programe kina. 


I već tada je nastala neka tradicija after party-a nakon projekcija?

Pa ne znam da li je tada nastala, ali svaka prilika u ratu, u kojem si mogao da se veseliš, da dernečiš je bila iskorištena. Mislim da je svako tako živio u Sarajevu. Opet kažem ne mogu objasniti zašto je to tako bilo. Ako bi uradili neko naučno istraživanje zašto je to bilo tako, sigurno bi došli do zaključaka da su ljudi u ratu bili u nekom posebnom feelingu. "Otvarali" su se neki ventili i ljudi su se slobodnije ponašali.


Pored neke vremenske razlike, postoji li neka razlika u kvaliteti domaćih filmova  u ono vrijeme i sad?

Ne smatram sebe uopšte kompetentnim da ocjenjujem filmove, pa stvarno ne znam šta da odgovorim na ovo pitanje.  Znam da još uvijek, ako ne računam film "Scream for me Sarajevo", nije snimljen dobar film o ratnom Sarajevu.



Ljudi dosta kritikuju filmsku industriju u Bosni i Hercegovini zato što je bazirana samo na tim ratnim dešavanjima. Da li smatrate da će se to promijeniti skorije vrijeme, da ćemo imati neki domaći film koji nema veze s ratom i tom pričom.

"Schindlerova lista" je američka epska drama iz 1993. godine, snimljena pedeset i više godina nakon rata i to je još uvijek najbolji film koji pokazuje stradanja Jevreja u logorima. Nemamo mi puno filmova s ratnom tematikom. Zapravo, mi ni ne snimamo puno filmova. Godišnje se u Bosni i Hercegovini snimi jedan do dva filma. I to je tužno. Zapravo, to je katastrofalno.


Tko je kriv za takvo stanje u filmskoj industriji?

Država, ko bi mogao  biti kriv. Onaj koji treba da daju novac.  Mi nemamo filmsku industriju da možemo da radimo komercijalne filmove. Ne možemo ni zaraditi novac od prodaje karata pa da ulažemo u nove filmove. Filmski fondovi koje kreira država, odnosno Ministarstvo kulture je krivo za ovu situaciju. Ja nisam dio toga. Privatnik sam koji gleda to sa strane i nisam dio te priče. Tužno je to jer smo mi zemlja koja u regionu ima najviše filmskih nagrada; Oskar, Zlatni medvjed i ostale. A proizvodnja filmova nam je na najnižim granama. To je kao i u hrvatskom fudbalu. Sada su drugi na svijetu, a nemaju nacionalni stadion. To su apsurdi s kojima mi živimo.


Kakve uspomene imate s prvih projekcija u Sarajevu ?

Rijetkost je bila da sam odgledao ijednu projekciju za vrijeme Sarajevo Film Festivala. Ja "mjerim" da li je film dobar ili nije, po reakciji publike. Jer mi to sve radimo zbog publike. Kada se sjetim filma "The Full Monty", mogu s pravom da kažem da je to bila najbolja projekcija u posljednje dvadeset četri godine Sarajevo Film Festivala, a film je imao premijeru na "Metalcu". Vidio sam 3.000 ljudi koji gledaju film i navijaju, koji su se potpuno predali filmu. Za mene je dobra projekcija ako je dobra reakcija publike. Na našem festivalu pogotovo na "Metalcu" prikazano je na desetine projekcija, gdje je publika istinski uživala. I kad vidite to, onda znate da radite dobar posao.


Jesmo mi Bosanci i Hercegovci teška i zahtjevna publika?

Pa nismo. Mi smo normalna i jednostavna publika. 


Postoji li nešto na što ste najponosniji  tijekom svih ovih projekcija prethodnih godina trajanja Sarajevo Film Festivala?

Postoji, apsolutno postoji.  Energijom malog broja ljudi smo promijenili atmosferu u gradu, barem tih devet dana koliko traje SFF. Ne želim da zvuči kao da se hvalim, ali Sarajevo tih devet dana izgleda poput svjetskih gradova. Meni je žao što ne izgleda tako svih ostalih dana u godini, ali uvijek me raduje činjenica da tih devet dana udahnu gradu neki novi život. Tih devet dana SFF utječe na različite grane privrede. Svi su sretni. Svi na neki način zarađuju. Vlada pozitivna atmosfera. Zapravo, najviše sam ponosan što smo uspjeli donijeti Sarajevu svjetski duh i pozitivnu energiju.