Muhamed Mizić: S djecom učimo biti bolji ljudi, učimo da stvaramo i da opstajemo

S Muhamedom Mizićem smo razgovarali o očinstvu, obitelji, odgoju djece. Otkrio nam je da biti roditelj traži kompromise, žrtvu, borbu i ogromne količine energije i ljubavi.

Rođenog Krajišnika, Muhameda Mizića životni put doveo je u Sarajevo. Uskoro će i decenija otkako radi novinarske, reporterske i voditeljske poslove za televiziju Bosne i Hercegovine u muzičko zabavnom programu. Zaljubljenik je u sport i fitnes, a na društvenim mrežama ga prati veliki broj ljudi. Ovaj put adrenalinske i novinarske priče ostavili smo po strani i s Muhamedom razgovarali o očinstvu, te kako izgleda njegov život otkako je u njemu sedmogodišnja Dalila. 


Kako je dolazak djeteta utjecao na Vaš život? Svjesni smo da se mnoge stvari tad mijenjaju, koje su to bile u Vašem slučaju? 

Činjenica da sam tada bio na porodu, uveliko je utjecalo na samo shvaćanje života. Kad vidite prvi uzdah, čujete plač djeteta i ona prva mahanja rukicama - jednostavno dobijete drugačije razmišljanje o samom postojanju. No, kada bih izdvajao stvari koje su se promijenile, bio bi to kratak spisak, ostao sam koliko toliko isti. Postao sam veće dijete uz svoju kćerku, postao sam neko tko više cijeni sebe zbog nekoga. Postao sam osoba koja će zanemariti sebe zbog tog malog bića. Sjećam se da sam supruzi rekao da se plašim da ću biti loš otac jer ne znam kako to funkcionira. Ali danas se samo nasmijem na tu izjavu jer svojoj Dalili sam primjer, igračka, razonoda, autoritet, učitelj, prijatelj, drug, vozač i sve ono što ona i ja poželimo u našoj mašti. Supruga ima ustvari dvoje djece, mene i Dalilu. 


Koji su svakodnevni izazovi s kojima se susrećete prilikom odgoja djeteta? 

Izazovi su razni. Zaista danas moramo paziti što i kako prezentiramo djeci. S jedne strane voliš i želiš da dijete bude obrazovano, educirano. A s druge strane moraš biti osiguranje, policajac i što sve ne. U ovako izopačenom društvu gdje ne smijem pustiti dijete da samo ide u školu, gdje moram reducirati YouTube i tv kanale, gdje će dijete doći iz škole i reći da je trpjelo da ne ide u (školski) toalet jer je prljav i smrdi. Zamisli kakve lekcije i poučne stvari moraš smisliti u glavi da njoj ne bude loše. Ma lako je biti roditelj, ali je teško biti životni učitelj tom djetetu. Zato mi je drago što se ona smije, pjeva i pleše i kroz sve to uči da bude osoba. A naučiti dijete da bude osoba je pravi izazov. Izazov iznad svih. 


S obzirom na posao kojim se bavite, koji zahtjeva od Vas česte izostanke od kuće i putovanja, kako podnosite odvojenost od djeteta?

Kratko bih ja odgovorio, teško. Ne volim to odvajanje, jer smo baš vezani. Desilo se da sam dvije godine za redom bio na terenu, i to je bilo teško. Ali mislim da sam tako shvatio i dobio još veći dojam da je biti otac posebna stvar. Biti majka je jedno, ima svoju jačinu i značaj. Ali biti otac je opet nešto izvanserijsko, barem meni. 



Da li je do sad došlo do neslaganja s partnerom oko odgoja djeteta?

Mislim da je sasvim normalno da dođe do neslaganja oko odgoja djeteta. Ako se roditelji slažu oko svega kako će dijete znati da postoje neslaganja, da postoje dvije strane. Naravno je bilo neslaganja, hoćemo li igračke, nećemo, hoćemo li tablet, treba li joj veći ili manji ruksak. Što je s treningom, šminka.. Ah ta šminka... Smatram da je sasvim uredu da ima tih porječkavanja. To je zdravo. No, nije zdravo pred dijete iznositi neke druge probleme. 

Oko toga smo složni, da sve naše lične probleme ( ako ih ima) predstavimo kad ona zaspi ili ode negdje. Dijete je to, spužva koja upija sve. 


Po Vašem mišljenju, koliko tehnologija utječe na odgoj djeteta?

Podijeljenog sam mišljenja za tehnologiju. Dalili smo dopustili korištenje tableta, ali napravili smo restrikcije. Na tabletu se nalaze edukativne igrice, brojevi, slagalice, slova i pjesmice.  Ona ima i svoj YouTube kanal, voli da se snima i fotografira (smijeh). Dalila ima dopuštenje da koristi današnju tehnologiju, ali u granicama. Kad joj se kaže da je dosta, prekida, gasi telefon/tablet i počinje igra. Pisanje zadaća, ples, skakanje po sobi, igranje. Tako da, OK mi je to u nekim zdravim, kontroliranim uvjetima. 



Kažu da su tate su bolji avanturisti od mama, te da se vrijeme provedeno s tatom nekako se uvijek može nazvati avanturom. Što mislite o ovoj tezi?

U mom slučaju, jeste tako. Sa mnom su uvijek neke avanture. Dalila i Edina su navikle da imam "izlete" kako u poslu tako i privatno. Malo bih ja to drugačije preformulirao, biti avanturista s djetetom znači biti razigran. Imati maštu, pjevati, plesati, dati djetetu povoda za igru. Biti princ u njenoj bajci, zmaj, konj, gremlin sve ono što je potrebno da bi se dijete osjećalo sretno. Biti roditelj je avantura sama po sebi. 


Imate li neki savjet za buduće tate?

Da, i to kratki savjet: Budite djeca vašoj djeci. Igrajte se, slušajte ih. Facebook i Instagram uvijek mogu sačekati, ali onaj jedan trenutak s djetetom nikad nećete moći vratiti nazad. Tu nema refresh. 


Da li ti je obitelj najveći obožavalac, najveći kritičar, ili i jedno i drugo?

Pa jeste. Prijatelji i kolege će uvijek reći da je nešto OK, a možda i nije. Porodica je ipak nešto drugo, jer kad mi Dalila kaže da sam imao ružnu frizuru na tv-u onda je ta frizura baš bila ružna. Ako Edina kaže da sam pogrešno rekao, napisao, naglasio - onda je to sigurno tako.  Svi mi imamo greške i greškice, svaka ta greška nas učini pametnijima ili glupljima. Uz djecu i s djecom učimo biti bolji ljudi, učimo da stvaramo i da opstajemo. Uz njih postajemo ono što smo mislili da nećemo. Biti roditelj traži kompromise, žrtvu, borbu i ogromne količine energije i ljubavi. Zato je dobro da budemo svoji, da i sami učimo, promatramo i edukuciramo sebe kroz ta mala bića.