Putopis Aide Redžepagić iz New Yorka

Aida Redžepagić

Danas je percepcija fotografske umjetnosti, neovisno o tome jeste li konačni profesionalac ili totalni amater sasvim promijenjena, ali stari, dobri analogni fotoaparati kod mnogih i dalje izazivaju zanos...Sve je manje onih koji koriste analogne fotoaparate, iako možda vrijeme

Ako ćemo suditi prema krilatici da «jedna slika vrijedi više od 1000 riječi» dodajmo onda ovom značenju misao da je analogija možda dodatnih 1000 za uživanje, neko savršenstvo i možda nekome, i najvećem fotografu, neotkriveno polje.  Ipak, jedna od onih koju svi volimo i njen rad cijenimo je poznata bh fotografkinja Aida Redžepagić koja je samo za SNL magazin pokazala i predstavila jedno nezaboravno iskustvo u najljepšem gradu na svijetu – New Yorku. Zaplovimo njenim tekstom i fotografijama.... 





Ovo nije putopis. Nećete saznati gdje u New Yorku pojesti najbolje krofne i otići na piće, koja su "must see" mjesta. Ništa od toga. Ovo je priča o zaljubljivanju u grad, u energiju i ljude. Napravila sam preko 500 digitalnih fotografija i 36 analognih. Nakon razvijanja filma, tih 36 je imalo bolju emociju i toplije osmijehe od svih digitalnih. Analogna fotografija ima svoje mane, kao sto možete primijetiti, neke od fotografija imaju greške, poneku liniju ili fleku na pogrešnom mjestu i baš to ih čini posebnim. Svaka ima svoj pečat. Dušu.





Moj odlazak u New York je bio potpuno neplanski, kao uostalom gotovo svako putovanje u posljednjih nekoliko godina. Vidjela povoljnu kartu, ubijedila sebe da eto ako sada ne odem neću nikada i onu kasicu u kojoj već deseti put otpočetka skupljam novac za neko renoviranje ispraznila i spremila kofer. Stan ne ide nigdje, renoviranje može da čeka.





Nisam imala posebno velika očekivanja, Amerika nikada nije bila na vrhu liste mjesta koja želim posjetiti. Nekoliko puta sam čula rečenicu "New York nije Amerika, vidjet ćeš!" ali nisam bila sigurna šta da mislim o tome. Sada mi je jasno, New York je poseban.





Nisu me oduševile zgrade na Manhattnu, niti blještave reklame na Times Squareu, oduševila me pozitivna energija ljudi koja vlada svuda. Baš kao što mi je rekla jedna djevojka koja već izvjesno vrijeme živi u NY: "Osmijeh je ovdje kultura življenja!"  Nemojte me pogrešno shvatiti, ne vjerujem ja u američki san, apsolutno mi je jasno koliko je teško (pre)živjeti u tako velikom gradu, ali na kraju dana nema kolektivne frustracije. Konobar koji je cijeli dan na nogama, žena na šalteru u pošti, policajac... Svi imaju svoje probleme i rade teške poslove, ali vas svi dočekaju sa osmijehom koji je apsolutno zarazan. 



Možda sam ja samo imala neku ludu sreću da upoznam najdivnije ljude na ovom putovanju ali znam jedno, napustila sam ga punog srca, bogatija mnogobrojnim iskustvima. Uvijek sam zamišljala da veliki gradovi ne mogu biti topli i da mislila da što manje mjesto veća duša, NY me uvjerio da postoje izuzeci.