„Nad Jamajkom je trenutno uragan“ – rekao je šef pregovaračkog tima njemačke liberalne stranke FDP Wolfgang Kubicki i tako obznanio kako su pregovori o formiranju takozvane „Jamajka-koalicije“ koja bi činila novu vladu Angele Merkel završili u slijepoj ulici.

Ova koalicija nazvana po domovini Boba Marleya trebala je biti osnova za četvrti mandat Merkelove kao najmoćnije osobe najmoćnije članice Europske unije ali sklapanje koalicija u Njemačkoj nije baš što i sklapanje koalicija u Bosni i desilo se nešto što iz naše perspektive izgleda nevjerovatno, a to je da postoje stranke koje neće u vlast


Šta je to, da prostiš, Jamajka-koalicija?


Hitan odgovor vrlom pitcu na ovo pitanje glasi: Jamajka-koalicija, da prostiš, je nesuđena koalicija njemačkih kršćanskih demokrata (CDU/CSU), liberala (FDP) i zelenih (Die Grünen). Nazvana je tako jer su u zbiru boje ovih stranaka iste kao boje na zastavi Jamajke, odnosno imamo crnu koja predstavlja konzervativnu demokršćansku desnicu oličenu u CDU/CSU, žutu koja predstavlja liberale i zelenu koja – nikad ne biste pogodili – predstavlja politički pokret zelenih. Već na prvi pogled je očito da je riječ o poprilično šarolikoj ekipi sa podosta međusobno suprotstavljenih stavova pa pogledajmo wer ist wer (to vam je „who is who“ na njemačkom) u toj priči.


U desnom uglu je branitelj naslova najjače parlamentarne ekipe u Njemačkoj, trajni savez CDU/CSU kojeg čine Kršćanska demokratska unija Njemačke (CDU) i Kršćanska socijalna unija u Bavarskoj (CSU). Ove dvije stranke čine jednu zajedničku parlamentarnu grupu u njemačkom saveznom parlamentu (Bundestag), samo što zbog izbornog zakona (koji ne dopušta međusobnu političku borbu članicama iste parlamentarne grupe) CSU nastupa na izborima jedino u Bavarskoj dok CDU pokriva ostalih 15 saveznih država Njemačke. Nešto kao što Opel svugdje u Europi prodaje svoje modele kao Opel dok u Britaniji nastupa kao Vauxall ali imaju pristojne motore i lošu limariju svugdje.


Obje ove stranke su članice Europske pučke partije (EPP) i dijele manje-više iste političke stavove, s tim da je CSU maalkice konzervativniji i zatvoreniji, što se najviše ogleda u pitanju imigracione politike. Ovo je i razumljivo budući da je Bavarska najjužnija njemačka pokrajina i samim tim je prva na udaru potencijalnih imigranata, dakle – između ostalih – i nas Balkanaca. Tako je prva linija odbrane protiv turbo-folka u Njemačkoj CSU i ako ste Bavarac i ne volite Šabana Šaulića velike su šanse da ćete glasati upravo za CSU.


 CDU je starija sestra bavarskih demokršćana i pokriva ostatak Njemačke. Na čelu ove stranke se od 2000. godine nalazi Angela Merkel, žena koja slovi za faktičkog lidera Europske unije i najmoćniju ženu svijeta. Merkelova je prvi put izabrana za kancelarku Njemačke 2005. godine i otad je odradila tri mandata na čelu države a put do četvrtog joj je zakomplicirao pad popularnosti demokršćana koji su sa 41.5% glasova 2013. spali na 33% glasova na izborima održanim u septembru ove godine. Iako im je to najlošiji izborni rezultat od 1949., savez CDU/CSU je ostao najsnažnija politička sila u državi ali za formiranje vlade im je potrebno puno drugih ručica u Bundestagu, naročito žutih i zelenih.


Žuti FDP je liberalna stranka centra koja se tradicionalno vrti oko desetak posto glasova na saveznom nivou i tokom svog postojanja su često bili koalicioni partner demokršćanima, sa izuzetkom perioda 1969.-1980. kada su bili u vlasti sa socijaldemokratama. Na ovim izborima su dobili svojih 10.7% glasova i vratili se u Bundestag nakon četverogodišnjeg izbivanja uzrokovanog potopom na saveznim izborima 2013. kada su ostali ispod praga od 5%. FDP se zalaže za ukidanje doprinosa solidarnosti i nije baš veliki ljubitelj europskih integrativnih procesa koji zavlače ruku u njemački džep. Sem toga, liberalni su po pitanju useljavanja i skloni zajedničkoj europskoj obrambenoj i sigurnosnoj politici – dok god to Nijemce ne košta previše.

 Na kraju, posljednja stranka koja je trebala ući u Jamajka-koaliciju su Zeleni, progresivna stranka lijevog centra koju predvodi lider turskoga porijekla Cem Özdemir i koja se zalaže za zaštitu okoliša, eurointegracije i pravedno društvo sa maksimalističkim očekivanjima u pogledu zaštite i promocije ljudskih i manjinskih prava.


Zašto i čemu Jamajka-koalicija?


 Jer vlast. Po definiciji, svaka politička stranka želi vlast a život je prekratak da bi se proveo u opoziciji. Ovdje dolazimo do jednog kamena spoticanja kad je formiranje vlasti u Njemačkoj u pitanju, nečega što je političkim strankama na Balkanu slabo poznato ili nepoznato a to je postojanje principa. Vjerovali ili ne, postoje politički sistemi u kojima se formiranje vlasti ne dešava po principu „mojih 28 i tvojih 19 je 47, nafataćemo negdje još 3-4 posto i to je to“ nego formiranju vlade prethode sedmice i mjeseci pregovaranja oko programskih načela i konkretnih politika koje će definirati ponašanje vlasti u četiri godine mandata. Nijemci su iz nekog razloga ovdje jako ozbiljni ali vjerovatno je to ono što čini razliku između naroda koji prave Audije i naroda koji gladuju da bi se njihovi ministri vozili u tim Audijima.


Dakle, u formiranju vlasti u Njemačkoj se ljudi drže nekih principa i tu se – ako ništa – zna ko ne želi i ne može s kim. Na primjer, stranka krajnje ljevice (Die Linke) unatoč svojih 9.2% glasova nije poželjan partner nikome jer bi njihovi zahtjevi u pogledu radničkih prava ubili duh njemačke ekonomije. Isto tako, krajnju desnicu, oličenu u Alternativi za Njemačku (AfD) koja je zabilježila zabrinjavajući rast i 12.6% glasova, u vlasti ne želi niko jer bi ona ubila duh njemačkog društva i ko zna šta još ukoliko se dovoljno razmaše – što je scenarij koji niko ne želi ni zamišljati.

Preostaje još Socijaldemokratska partija (SPD) kao druga po snazi njemačka stranka sa osvojenih 20.5%, ali njen lider Martin Schulz je odbacio ideju formiranja velike koalicije sa CDU/CSU i najavio odlazak u opoziciju gdje bi se trebali oporaviti nakon najlošijeg izbornog rezultata u historiji. Vrijedi istaći da je u prošle četiri godine Njemačkom vladala ova velika koalicija što, čini se, nije najbolje sjelo njihovim članovima. Tako su oba velika bloka zabilježila pad glasačkog tijela u korist liberala i ljevice, ali i ekstremne desnice – jer ni prosječan njemački birač nije sposoban prepoznati politiku društveno odgovornih kompromisa.


Odlazak SPD-a u opoziciju neki vide kao lošu odluku budući da postoji opravdan strah da u opoziciji neće doći do izražaja kraj bučnih desničara ali za sad stvari stoje onako kako stoje i zbog svega navedenog najrazumnija opcija je bio pokušaj formiranja crno-žuto-zelene reggae koalicije. Ali, to je izgleda bilo Impossible love što bi rekao jedan od najvećih reggae bendova UB40. 


Šta bez Jamajka-koalicije?



 Njemački filozof Friedrich Nietzche je lijepo rekao da ništa što je propalo nije vrijedilo da opstane a lider FDP-a Christian Lindner je dodao i da je bolje ne biti u vlasti nego imati lošu vlast. Ne, bez zajebancije, čovjek je stvarno rekao da je bolje ne biti u vlasti nego učestvovati u vlasti koja nije u stanju ostvariti svoje programske ciljeve i hladno propustio učešće u novoj Angelinoj vladi gdje ga je čekalo mjesto ministra financija. Nama ovo možda djeluje nevjerovatno ali eto, postoje tako države gdje se u vlast ne ulazi samo zbog fotelja i gdje nije moguće samo rastaliti mjesta u upravnim odborima, ministarske i direktorske pozicije i vladati dok ti narod odlazi u Njema... Pa da, vjerovatno zato narod iz Njemačke ne treba i nema nigdje otići.


 Uglavnom, sada se nameću tri scenarija. Prvi podrazumijeva zaokret u trenutnoj politici SPD-a i njihovo prihvatanje ideje ponovne velike koalicije. Za ovo bi trebalo postići visok nivo slaganja unutar samog SPD-a jer, opet vjerovali ili ne, u normalnom svijetu je i kreiranje politika unutar stranke dug i ozbiljan proces i nije moguće da se Angela Merkel jednostavno nađe negdje kod Hannovera sa šefom socijaldemokrata Martinom Shulzom i dogovore ulazak u vlast uz janjetinu, kobasice ili šta već njemački političari jedu. Očekuje se da vremenom počne rasti pritisak na SPD da razmotre ovu varijantu i da se izbjegnu novi izbori na kojima bi birači mogli upravo njih kazniti zbog neformiranja vlade.


 Druga opcija je formiranje manjinske vlade koju bi savez CDU/CSU formirao sa FDP (izglednije) ili Zelenima (manje izgledno) i koja bi u Bundestagu ovisila o dobroj volji opozicije. Normalno, kod nas bi se ovo časkom riješilo kupovinom zastupnika koji nedostaju za većinu ali papak je papak a Švabo je Švabo tako da bi Merkel ipak morala za svaku odluku dobiti podršku bar tuceta opozicionih parlamentaraca. Ovo je nešto što se u Njemačkoj ne prakticira jer njemačko društvo i njemačka ekonomija ne vole nestabilnost i nepouzdanost i zadnja stvar koja u Njemačkoj nije prošla test stabilnosti bio je Mercedes A klase davne 1997.


 Treća opcija, koja se za sad doima i kao najizglednija, su novi savezni izbori što je komplicirana ali izvodiva stvar. Naime, prema njemačkom Ustavu za nove izbore je potrebno raspuštanje Bundestaga a preduslov za to je imenovanje kancelara. U ovakvim uslovima bi se kancelar mogao imenovati relativnom većinom u trećem krugu glasanja nakon čega bi se stvorili uslovi za raspuštanje parlamenta i raspisivanje novih izbora. Tu se javlja opasnost da bi birači mogli kazniti stranke koje nisu uspjele formirati vlast a refleksno i impulzivno nagraditi one koji u tom procesu nisu bili u igri.


 U slučaju novih izbora postoji realna opasnost od daljnjeg rasta krajnje desnice koja bi mogla poentirati na trenutnoj nestabilnosti političke scene. Dodatna opasnost je i da bi ovako moglo doći do slabljenja dva najveća bloka koji bi poslije ponovljenih izbora mogli pasti ispod 50% u zbiru te bi tako otpala i mogućnost formiranja velike koalicije kao stalno dostupnog kompromisnog izlaza. Kako god, nameće se zaključak da prosječni Bosanac/Hercegovac nema razloga za brigu jer nas praksa uči da će Nijemci opet na kraju nekako naći najbolje, najodgovornije i najprofitabilnije rješenje za sebe.


Što bi se reklo, Švabo je Švabo a na nama je opet da se zabavimo sobom samima i svojom mukom. Dolaze i naši izbori i ako išta možemo učiniti za stabilizaciju prilika u Njemačkoj to je da opet izaberemo vlast koja neće štedjeti na Audijima. Budimo odgovorni i ne zaboravimo: od naših ministara zavise radna mjesta. U Ingolstadtu.