Kultni heroji: Zinedin Zidan

Getty Images

Kako je sin alžirskih emigranata postao jedan od najvećih fudbalera na planeti

Svi kažu da je fudbal negdje do sredine sedamdesetih bio gotovo nevina zabava. U to vrijeme, zarade fudbalera nisu bile neke enormne, a tehnika je carevala nad fizičkom spremom. Bila je to era umjetnika lopte, era Pelea, Garinče, Didija i drugih, ljudi koji su sa nerealnom lakoćom prelazili po petoricu igrača prefinjenim driblinzima i nisu morali previše da brinu o surovoj markaciji koja se u to doba smatrala gotovo nesportskom rabotom.


Kada se vreme malo promijenilo, novi standardi zahtijevali su da igrači budu jednako čvrsti koliko i fudbalski pismeni. Dijego Armando Maradona, ikona modernog fudbala, postao je to što jeste ne samo zato što je mogao da šutiranjem pomorandže iz voleja pogodi rašlje – već i zato što je bio podcijenjeno jak i „zajeban“ u čuvanju lopte. Umeo je da istrpi udarce i ostane u posjedu. Slušali smo „Piksija“ Stojkovića kako priča da je ušao u „rempl“ sa Maradonom i odletio tri metra u stranu. Jer „El Pibe“ je, za razliku od svojih prethodnika, otišao u Italiju i dugi niz godina stavljao svaki vikend svoje cjevanice na izvol’te – i tamo postao najveći.


Kada je Diego na kraju konačno poklekao, malo zbog bijelog praha, malo zbog drugih, objektivnih stvari, fudbalski je svijet na jedno jako kratko vrijeme ostao bez dežurnog mađioničara najviše moguće klase. Da, bilo je tu nekih raznih likova – daleko bilo da je to sad bio neki kolaps kvaliteta, ali kada sa scene ode jedan Maradona, desi se praznina. Međutim, time is a flat circle što bi rekao Rastin Kol. Trendovi se ponavljaju, nailaze nove snage, pojave se novi heroji. A svet zaista nije morao dugo da čeka u ovom slučaju. Štaviše, u momentu kada je Diego pao na efedrin u Americi, njegov spiritualni nasljednik uveliko je igrao za Bordo. I ovo je njegova priča.


Zinedin Jazid Zidan rođen je 23. juna 1972. od oca Smaila i majke Malike, oboje alžirskih Berbera, u marsejskom predgrađu po imenu La Kastelane – naselju koje je danas prepoznato kao ne samo rodno mjesto ovog velikog fudbalera, već i kao splet gradskih ulica u kojem izuzetno lako gubite glavu ako se tamo nađete nepozvani. Mladi “Zizu” rastao je igrajući fudbal na ulicama i idolizirajući Enca Frančeskolija, Žan-Pjer Papena i Baku Sliškovića, fudbalere koji su u to doba igrali bitnu ulogu za njegov voljeni Olimpik iz Marseja. Interesantno je što je Zidan ovdje izdvojio Sliškovića, fantastičnog talenta koji je baš kao i on na momente imao probleme sa temperamentom i disciplinom. Upravo će ta njegova nemogućnost da uskladi svoje emocije obilježiti neke periode njegove karijere.


Kao četrnaestogodišnjak, Zidan je iz rodnog Marseja otišao u Kan na poziv skauta Žana Varoa, koji je u svom izvještaju klubu napisao kako mladić “naizgled stopalima priča sa loptom”. Na prvoj utakmici koju je odigrao za podmladak Kana, Zidan je zaradio isključenje jer je odalamio nekog nesretnika koji se sprdao sa njegovim porijeklom. Bio je to samo jedan od mnogih incidenata koji će obilježiti njegovo odrastanje – umio je često da uđe i u klinč sa navijačima, i sa svakime ko bi se usudio da ga proziva na rasnoj ili bilo kakvoj drugoj osnovi. Ali godine su prolazile i incidenti su bili sve rjeđi – fudbalske majstorije, zato, bivale su sve češće. U njegovoj posljednjoj sezoni za Kan, “crveni zmajevi” su završili sezonu na visokom četvrtom mjestu – do dana današnjeg, ovaj klub nije nadvisio taj uspeh.



Sljedeća stanica za Zidana bila je Bordo, i upravo je tamo mladi fudbaler napravio prepoznatljiv brend od sebe. Zajedno uz Bišentea Lizarazua i Kristofa Dugarija, činio je neizostavni trio “Žirondinaca” koji su tih godina bilježili solidne uspjehe. Veliki broj navijača Bordoa i dan danas pamti magičnu sezonu 1995-1996, koju su “vinari” počeli u Intertoto kupu – Zizu i drugari su prvo uspjeli da trijumfuju u tom takmičenju, a zatim stignu i do samog finala kupa UEFA gde ih nakon dvije utakmice zaustavio minhenski Bajern. Revanš meč četvrtfinala u kojem je Bordo kod kuće “okrenuo” deficit od dva gola protiv velikog Milana i dalje je jedna od najvećih utakmica u historiji kluba.


Svijet je baš u to vrijeme počeo malo temeljnije da obraća pažnju na Zidana, čovjeka koji je u datom momentu bez dileme bio jedan od najvećih talenata francuskog fudbala. Na svom debiju za nacionalni tim 17. augusta 1994, ušao je kao rezerva protiv Češke u trenutku kada je Francuska gubila 2-0 i zahvaljujući dva pogotka uspeo da izvuče remi za “trikolore”. Dugoročna suspenzija Erika Kantone širom mu je otvorila vrata da postane nova “desetka” reprezentacije, i on je svoju priliku objeručke ugrabio.


Na ljeto 1996. Zidan je krenuo stazama svog velikog prethodnika Mišela Platinija – u Torino, gdje je obukao crno-bijeli dres Juventusa. U pet godina koliko je proveo na sjeveru Italije, Zizu je samo utvrdio svoj legendarni status. Bio je srce i duša strašnog Juventusa sa sredine devedesetih – a treba biti stvarno velemajstor pa se istaći u ekipi gdje su igrali jedan Del Pjero, pa Pipo Inzagi, Bobo Vieri i drugi. Ali Zidan je bio taj šef veznog reda, čovjek od kojeg je sve počinjalo i sa kime se nerijetko sve završavalo.



Baš kao i već spominjani Maradona, bio je čovjek sa dinamitom u nogama i sposoban da proturi loptu kroz najuže koridore kako bi našao svog napadača u izglednoj prilici. Ali, također i kao Maradona, bio je jeben igrač u duelu i trebalo bi vam mnogo više od čistog znanja kada biste htjeli da mu uzmete loptu. Jer Zidan je formiran u marsejskom getu, ne toliko različitom od argentinskih “barija” gdje su Diego, Kempes i ekipa učili zanat. Tamo su važila neka druga pravila.


Zidan je u pet sezona sa Juventusom osvojio dva “skudeta”, ali mu je Liga Šampiona non-stop izmicala. Prvo se na putu 1997. ispriječio Dortmund, prije svih kršni Škot Pol Lambert koji je ga je “odradio” u defanzivi i tako umnogome doprinio trijumfu njemačke ekipe od 3-1. Godinu dana kasnije, Peđa Mijatović postigao je jedini gol za Real u tijesnom i napetom finalu.


Daleko, doduše da su to bile sušne godine za njega. Zvanični nacionalni heroj postao je na ljeto 1998., kada je bio glavni igrač “trikolora” u pohodu na svjetsko prvenstvo u rodnoj zemlji. Njegovi stari demoni su se opet pojavili u drugom meču grupne faze – njegovo gaženje saudijskog reprezentativca Fuada Anvara nije prošlo neopaženo, i postao je prvi Francuz koji je dobio crveni karton na nekom SP.


Vratio se u četvrtfinalu protiv Italije, a svoj definitivni pečat na titulu udario je u finalu protiv Brazila, kada je dva puta glavom poslije dobro izvedenih kornera matirao Tafarela. Tokom velikog slavlja koje je uslijedilo, Zidanov lik bio je projektiran na Trijumfalnu Kapiju sa natpisom “Merci, Zizou”. Nije loše za sina berberskih emigranata.



Nakon svjetskog uslijedilo je i jedno uspješno evropsko prvenstvo. Leta 2000. u bližem komšiluku “trikolori” su objedinili titule globalnog i kontinentalnog prvaka – ponovo je Zidan bio glavni, uz predivan pogodak iz slobodnjaka protiv Španije i “zlatni gol” Portugalu u polufinalu nakon igre rukom Abela Ksavijera.


Na individualnom planu, Zizu je bio na krovu svijeta. Svjetski prvak, evropski prvak, “Zlatna Lopta” Frans Fudbala ’98. Nešto je, ipak, falilo tu, i to je polako počelo da mu smeta. Bilo je krajnje vrijeme da Zidan osvoji tu Ligu Šampiona, i njegov prvi konkretan korak bio je prelazak u madridski Real, gdje je postao “Galaktiko svih Galaktikosa”. Njegov transfer iznosio je onovremskih 150 milijardi talijanskih lira, tj. 77.5 miliona tada još neuvedenih eura. Koliko bi samo koštao danas takav igrač, ostavljam vama da izmaštate.


Sudbina je udesila da se Zidanu posreći već u prvoj sezoni. Real je stigao do finala Lige Šampiona gdje ga je čekalo iznenađenje godine Bajer Leverkuzen. Real je poveo golom Raula u 8. minutu, a “Farmaceuti” su izjednačili svega pet minuta kasnije. Bilo je šansi i sa jedne i sa druge strane, i činilo se da će utakmica biti dosta neizvjesna. Ali jednom čovjeku nije bilo do neizvjesnosti i tijesnih završnica.


Pred sam kraj poluvremena Roberto Karlos i Santjago Solari odigrali su dobar dupli pas na lijevom boku koji je brazilskog beka izbacio visoko u polovinu Bajera. Ovaj je uputio visok centaršut ka ivici šesnaesterca – Zidan je tu natenane sačekao “balonče”, a onda slabijom lijevom nogom uputio topovski volej tamo gdje golman Hans-Jerg But nije mogao da interveniše.



Taj rezultat ostao je na snazi do kraja – Zizu je konačno podigao “ušatog”, a njegov pogodak ostat će zabilježen kao jedan od najljepših u historiji finalnih mečeva premijernog evropskog klupskog takmičenja.


Sa punih trideset godina, Zidanu je ostalo malo toga što nije postigao. Pošteno je odradio svoj ugovor sa Realom, osvojivši La Ligu 2003., kao i propratne internacionalne trofeje tipa Superkup Evrope i Interkontinentalni Kup. Svoju labudovu pjesmu ostavio je doslovno za sam kraj – selektor Francuske Rejmon Domenek ga je nekako izmolio da poništi svoju reprezentativnu penziju, i on se odazvao i pomogao “pijetlovima” da se kvalifikuju za SP u Njemačkoj 2006.


Tamo je Zidan podsjetio na svoje najbolje dane. Francuska je rasla iz meča u meč, a njihova maestralna partija u četvrtfinalu, kada su ultra-favorizovani Brazil ograničili na svega jedan šut u okvir gola, ostat će između ostalog i zapamćena po Zizuovoj asistenciji za Tjerija Anrija i jedini gol na meču. Šta se desilo u finalu, to već i vrapci na grani znaju – Zidan je pogodio “Panenku”, Materaci izjednačio, a onda su dotična dvojica u produžetku imali malu “razmjenu mišljenja” koja se završila klasičnim nabadanjem gdje je Italijan izvukao deblji kraj.



Zidan je svoju karijeru završio uz crveni karton, Francuska je izgubila, ali ko van Italije još pamti konačan ishod tog susreta? Godinama kasnije, momak iz La Kastelane je rekao kako mu je Materaci uvrijedio sestru, i da bi radije umro nego da mu se izvini za to što je uradio. Ostao je dosljedan zakonima ulice koje je naučio još kao mali. Uostalom, u neku ruku, tim potezom on je postao i samo veći heroj. Pokazao je da nije stijena, superprofesionalac, već samo jedan od nas, lik iz kraja kome ponekad pukne film.


Zinedin Zidan je “izdržao” par godina van fudbala, ali ga je strast za igrom povukla nazad. Žoze Murinjo ga je postavio za specijalnog savjetnika, zatim je avanzovao do sportskog direktora, pa je postao asistent Karla Anćelotija. Jedno vreme je trenirao Real B, a kada je Rafa Benitez dobio otkaz u januaru 2016., uprava “kraljevskog kluba” ga je brže-bolje promovisala na mjesto šefa stručnog štaba. Bio je to riskantan potez, ali se u međuvremenu itekako isplatio.


Nekim čudom, Zidan je animirao uspavane “kraljeviće” i u svojoj prvoj sezoni odveo ekipu do trijumfa u Ligi Šampiona. Godinu dana kasnije, on je to uspeo i da ponovi, čime je njegov Real postao prvi klub još od „grande Milana“ sa kraja osamdesetih koji je vezao uzastopne trijumfe u Kupu tj. Ligi Šampiona. Danas ga je sve to malo „stiglo“, i njegov Real ne djeluje toliko fantastično. Ali zaboga, posle dvije Lige Šampiona i jedne Primere u svega godinu i po...malo li je?


Kako god ispadne ova sezona sa Realom, i gdje god Zidan završi kao trener...jedna činjenica ostaje nepobitna. Zizu je jedan od pet najvećih fudbalera koji ikada hodahu zemljom. Imao je eleganciju Pelea, čvrstinu Maradone i konkretnost i vic Krojfa. Bila je privilegija gledati ga u zenitu slave.




Pisao: Miloš Jovanović