Ljubav – kada život postave na film

SNL. Getty Images

On je sinonim za autorski film. Drame u kojima progovora o ne baš veselim temama, njegov su zaštitni znak. Jedan je od onih reditelja prepoznatljivog stila, koji pravi filmove ne baš prijatne za gledanje.

Filmovi su to koji provociraju, uznemiravaju i podstiču na razmišljanje. Njegovo ime je Mihael Haneke i  jedan je od rijetkih reditelja koji se može pohvaliti sa dvije osvojene Zlatne Palme. Prvi put, ovu prestižnu nagradu osvaja 2009. godine za film Bela traka. Samo tri godine nakon toga, Zlatnu palmu po drugi put osvaja za film Ljubav, jedan od najnagrađivanijih  filmova te godine.


Veći dio radnje ovog filma odvija se u stanu, gdje pratimo stari bračni par, Žorža i Anu, profesore muzike u penziji. Monotoniju njihovih života poremetit će bolest, odnosno činjenica da se Ani oduzela jedna strana tijela. Podnoseći to stoički, kao da je u cvijetu mladosti, Žorž će učiniti sve da joj olakša, pomogne i učini situaciju što manje bolnom, u onoj mjeri u kojoj je to zapravo i moguće.


Ostajući vjeran svom prepoznatljivom stilu, Haneke uspijeva da napravi jedan od najljepših i najiskrenijih filmova na temu braka koji smo imali priliku gledati poslednjih nekoliko godina, braka kakav on zapravo jeste, ali i kakav bi trebao biti. To je ona faza zajedničkog života, kada brak postaje više od ljubavi, kada brak postaje prijateljstvo. Taj i takav odnos muža i žene koji počiva prije svega na poštovanju i solidarnosti. Onaj vid odnosa u kome tišina  između dvoje ljudi nije  razlog za neprijatnost i kada razumijevanje postoji i bez izgovorenih riječi.


Takođe, ovo je i film o životu i njegovoj prolaznosti. Kroz priču o bolesti, Ljubav zapravo govori o umiranju. Haneke nam prikazuje jedan od načina na koji se nosimo sa smrću, pripremajući se za odlazak na večni počinak. Koliko god bolan i težak bio, taj odlazak ipak može biti dostojanstven. Jedan od motiva koji nas pokreće da u tim teškim trenucima budemo dostojanstveni i hrabri, ili se bar trudimo takvima biti, zapravo je ljubav. To je ona istinska i bezuslovna ljubav, koja postoji i kod junaka ovog filma. Upravo taj odlazak njemu bliskih ljudi i način na koji se nosio sa tim, kao posljedica ličnog iskustva reditelja Hanekea, bio je motiv za snimanje ovog filma.


U ulogama supružnika sjajno su se snašli Žan Luis Trintignat i Emanuela Riva koja je, tumačeći lik Ane, dobila nominaciju za Oskara, osvojila Baftu, kao i mnoge druge nagrade. Odličnom glumom i dugogodišnjim glumačkim iskustvom, ovaj dvojac učinio je Ljubav uvjerljivijim, stvarajući kod gledalaca  osjećaj da gledaju život na filmu.


Po ko zna koji put, Haneke uspjeva da snimi odličan  film, dokazujući da veliki reditelji postoje još uvijek. Jedan je to od onih filmova (kako reče neki od kritičara) u kome će malo njih uživati, iako će mu se mnogi diviti. Depresivan i mračan, kakva je i tema o kojoj priča, mnogima će biti težak za gledanje. I pored toga, suštinski, Ljubav odiše optimizmom, veliča ljubav i vraća nam nadu.