EA Sports UFC 3 je igra s najboljim i najgorim iz modernog MMA

Sistem hrvanja i značaj treninga su pozitivne strane; verbalne provokacije baš i ne. Bavim se rekreativno ovom vještinom kad god nisam povrijeđena, a borbe gledam gotovo svakodnevno. Nove borbe uz koje twittujem (i gubim sljedbenike). Stare borbe dok trčim na traci i ložim se na tehniku i taktiku. Toliko sam zaluđena da imam nekoliko pretplata na borbene video kanale – uvijek nađem vremena da pogledam kvalitetan brazilski đžijudžicu.

Sistem hrvanja i značaj treninga su pozitivne strane; verbalne provokacije baš i ne. Bavim se rekreativno ovom vještinom kad god nisam povrijeđena, a borbe gledam gotovo svakodnevno. Nove borbe uz koje twittujem (i gubim sljedbenike). Stare borbe dok trčim na traci i ložim se na tehniku i taktiku. Toliko sam zaluđena da imam nekoliko pretplata na borbene video kanale – uvijek nađem vremena da pogledam kvalitetan brazilski đžijudžicu.


Također sam sramotno loša u borbenim video igrama, čak i onim „realističnim“ kao što je UFC 3. Nekako guram kroz karijer mod, gdje vodim Ori Bab-Bam Barou, mog borca čije divne tetovaže zaslužuju vještijeg igrača od mene. Ona zaslužuje da bude uspješna, da osvaja titule, da inspiriše mlade borce.


Jedna od najboljih karakteristika UFC 3 je to što dostojno predstavlja napor i ljepotu ovog sporta. Moraš da treniraš, da razvijaš nove tehnike, da paziš da se ne preforsiraš i izmoriš. Mora da prođe vreme kako bi se zaliječile povrede koje zadobiješ u svakoj borbi. Što je najbolje od svega, igra nagrađuje trening disciplinu.


Trening je u stvari najbolji dio MMA. Ja bih voljela da jednog dana počnem da se i sama takmičim, ako prestanem da se raspadam od povreda, ali i bez toga najsretnija sam kad vježbam u teretani. Treniram, sparingujem, učim na svojim greškama dok nekako podsvjesno ne savladam novu tehniku. Malo po malo uspijevam da sagledam cijelu sliku, i onda odjednom imam novo oružje u svom repertoaru! Spremno za upotrebu u sparingu.


U igri ništa ne pruža taj nivo satisfakcije, ali UFC 3 uspješno simulira cijeli proces. Imaš osjećaj da jačaš kroz intenzivan i uporan trud. Impresivno je odrađeno, zato me igra i drži iako sam tragično netalentovana za same borbe.



Također cijenim napredak u segmentu rvanja. Jeste pojednostavljeno ali ipak je realistično, možeš da postepeno zauzimaš sve bolju poziciju u odnosu na protivnika. Rvanje borci često opisuju kao partiju šaha: strpljivo tražiš način da priprijetiš protivniku a istovremeno pokušavaš da spriječiš iste pokušaje sa njegove strane. Nema zabavnije tjelesne aktivnosti koja se izvodi u obučenom stanju. Zaista poštujem kako su to u igri predstavili.


Ne, nije moguće simulirati ono kad te nosilac crnog pojasa za sekund zaveže u čvor, ali aproksimacija ovog načina borbe je više nego zadovoljavajuća.


Dok ne treniraš i ne boriš se nude ti da se baviš promocijom, da sagradiš i unaprediš svoj brend. Twittuješ detalje iz prethodne borbe da bi se održalo interesovanje navijača, ili čak strimuješ svoje borbe kako bi rasla popularnost. Potpuno je nadrealno kad se ta opcija pojavi u igri, kao jedna od najisplativijih beneficija koje nude lojalni navijači.


Također možeš da se baviš i najbjednijim aspektom modernog MMA: treš-tokom.



Već sam malo pisala o sve popularnijem amaterskom prozivanju protivnika kojim se razni govnari u ovom sportu bave. O tome kako, kad god hvalisavac izgubi ili bude verbalno poklopljen, meni dođe toplo oko srca. Najbolje je kad se desi i jedno i drugo, kao kad je Roze Namađunas pretukla nepodnošljivo brbljivu Džoanu Jedrzejčik, a posle joj tokom intervjua samo preporučila da „bude dobra osoba“.


To jeftino paradiranje i zezancija kojim UFC počinje da podsjeća na WWE je samo simptom popularizacije ovog sporta i približavanja mejnstrimu. Rak rana MMA. Upravo ovaj aspekt naglašava UFC 3, jer nam u samom uvodu kitnjasto predstavljaju „ozloglašenog“ Conora Macgregora, koji je čak prisutan u tutorijalu koji te, kao, uči da se boriš. U stvari te uči kako da premlatiš Tonija Fergusona koji jedva da pruža otpor.


To je sve smješno imajući u vidu da niko ne zna kada i da li će Mcgregor ponovo zakoračiti u MMA kavez. Ostao je zapamćen po raznim rasističkim izjavama u sklopu obaveznog treš-toka. Ako se nikad ne vrati, svakako neću zaplakati za njim.



Zbog takvog sranja meni prođe kroz glavu da potpuno zaobiđem igru. Neizrečena tvrdnja – propagandna – glasi da vještina i sportski duh nisu dovoljni. Ne, moraš također da umiješ da kenjaš na sva usta.


Mislim, i za to postoji „sport“. Onaj što zovu profesionalnim hrvanjem, ništa tu nema loše! Ali u pravim borilačkim vještinama tome stvarno nema mjesta, jer ovdje navodno sve počiva na uzajamnom poštovanju između boraca. U igri, imaš mogućnost da ne nasjedneš na provokacije i odgovoriš dostojanstveno preko društvenih mreža… ali tako prikupljaš manje gledalaca.


Evo šta ja volim kod MMA, i većine drugih borilačkih vještina: Jedan čovjek, gotovo nag, ulazi u kavez da se bori protiv drugog, opremljen samo svojim talentom, treningom, i snagom volje. Ništa lopte, ništa palice, golovi, oružja, oprema. Ništa ne sakriva činjenicu da se radi o direktnoj brutalnoj borbi između dva ljudska bića.


Da bi se tako nešto izvelo neophodno je bazično poštovanje druge osobe, i kakvo-takvo poimanje rizika kom se oboje izlažete. Rizika koje nasilje nosi.



Ne mogu da krivim autore igre što su podlegli iskušenju i uključili onaj aspekt sporta koji je navodno zaslužan za njegov rast popularnosti. Sve je to lijepo izvedeno, animacije su detaljne, svjetlo je kvalitetno, čak su i popularne sudije uvjerljivo modelirane. Ali meni više prija ono između dvije borbe.


Ljepše mi je da treniram, da imam osjećaj da se korak po korak bližim nekom višem nivou kvaliteta. Da pokušavam da uskladim intenzitet treninga sa rizikom od povrede. Da idem one manje teretane, one sa tradicijom, gdje treniraju i obični ljudi, gdje su u ponudi programi za djecu posle škole.


Uzbudljive su i same borbe koje unapređuju karijeru, naravno! Kako kaže Terence Chan, nekada profesionalni igrač pokera, danas profesionalni MMA borac: trening je teorija, borbe su laboratorija u kojima se ono naučeno isprobava u praksi.


Znači kad dođem do same borbe, ne zanima me sve ono propratno oko nje. Preskačem predstavljanja, nepristojno kadriranje djevojaka koje obilaze ring, izlazak boraca… ništa od toga me ne zanima.