Kada Goldie pomisli da je Thom Yorke vanzemaljac

PR

Prenosimo u cijelosti intervju sa vice platforme jednog od najpopularnijih i kontraverznijih muzičara na svijetu

Goldie kao da je živio hiljadu života. Danas autor grafita, sutra jungle muzičar, pa onda filmovi o Jamesu Bondu, pa saradnja sa Bowiem, pa odlikovanje, pa gostovanja na svim mogućim TV programima. Ako ne računamo Shanea McGowana i njegov jedan zlatan zub, Goldie je također jedini čovjek u zemlji čija su usta stalno puna zlata.



Kad si posljednji put odbio neku poslovnu ponudu?


Svaki dan se to dešava! Stalno nešto odbijam. Odbio sam da radim na onom drugom Madoninom albumu. Nisam htio da idem u LA! To je moje najveće „ne“. Ljudi i danas misle da se kajem, sve kao, „da si pristao sad bi plivao u parama“, ali meni je drago što sam to odbio. Kad god kažeš „ne“, iza ugla te samo čeka još bolje „da“. To je oduvijek bio moj princip, stvari radim kad i kako meni odgovaraju. 



Šta sebi najviše zamjeraš?


To što sam previše kritičan prema svom radu. Uvijek pokušavam da ustanovim koja verzija mene tu još uvijek nedostaje. U glavi imam desetak odraslih i jedno dijete, trebalo bi da naučim da češće slušam to dijete jer se odrasli stalno oko nečeg spore. Ne volim ni što dangubim, više mi odgovara kad sam aktivan. Ako se desi da propustim jogu, jebote, strašno to sebi zamjeram. Kad se desi da mi je studio zatvoren, ili odem negdje na tezgu i desi se da tu ne postoji joga studio. Uvijek krivim sebe – trebalo je pažljivije da isplaniram! Samo kad sam na strunjači sebi ništa ne zamjeram, to me uvijek vrati u normalu.


U kojim godinama si bio seksualno najaktivniji?


Pa evo, gospođa se danas uopšte ne žali …


Da li su te nekad proganjale obožavateljke?


Eh, hahah – koliko puta, ne zna im se broja. Zabrinem se tek kad se pojave oni sedmog ili osmog nivoa, one što dođu na svirku i samo stoje u prvom redu i gledaju te u oči, neviđeno čudan osjećaj. Jedan poseban slučaj sam imao u [čuvenom istočnolondonskom klubu] Blue Note, vjerovao ili ne. Poklonili su mi sliku, onako od onih većih, i trebalo je da mi je dodjele u Blue Note što je tada u devedesetim bilo jako popularno mjesto. Poslije mi je neko rekao „Ona riba ti njuši glavu!“ pa smo morali da je izbacimo. Tašnu su joj poslije našli kod mene u boksu, tamo je uspjela da je ubaci iz nekog razloga. D&B je privlačio najveće luđake, vjeruj mi, kao ove što danas proganjaju Ed Sheerana. Kao da su manijaci, to sve ozbiljno, proračunato…


Da li bi radije promijenio jedan dan u prošlosti, ili predvidio jedan dan iz budućnosti?


Ne bih. Imam na prozoru jedan poster, u stvari razglednicu od jednog šamana vidara. Piše „Toliko sam naučio od svojih životnih grešaka da samo planiram da ponovo pogriješim“, dakle ja ne bih ništa mijenjao u prošlosti. A budućnost je već zakucana, nema tu nešto da gledaš unaprijed, šta će biti – biće i gotovo.


Kad bi mogao da živiš u neko drugo doba, šta bi izabrao?


Bože, pa – evo, volio bih da sedim sa Hendrixom i da se razvaljujemo od cuge. Znači taj period, šezdesete, Hendriks, i to – tada bih volio da sam živio. Imam jednu njegovu gitaru, još je vučem sa sobom.





Vjeruješ li u teorije zavjere?


Vjerujem, kako da ne, u sve redom.


U koju najviše?


Novi svjetski poredak, definitivno. Sve ono, kao, Bilderberg grupa. Definitivno to.


Koliko si se informisao na tu temu?


Udubio sam se u sve to tokom devedesetih, tako sam razvio novi senzibilitet: ono kad ti u sred noći sve bude jasno u glavi, ali ujutru opet sve po starom. Znači, ništa to nije promijenilo. Vjerujem da je Novi svjetski poredak još uvijek funkcioniše, da svijet vodi samo šačica užasno moćnih ljudi. Definitivno je tako. I još, Thom Yorke je vanzemaljac.


Čega se najbolje sjećaš iz školskih dana?


U poslednjoj godini prije diplome, izveli smo projekat „majstori“. Dogovorili smo se da pred maturu ukrademo iz škole svaki šeraf koji budemo mogli da odšerafimo, da se raspadne cijela kad je napustimo. Odšerafili smo čak i plaketu sa vrata direktora. Vrata su spadala sa šarki, ali bukvalno. Na času tehničkog su nam rekli „Neko krade šerafove, sad ćete za kaznu svi da ušerafljujete nove.“ Tako da smo morali sve da vraćamo na mjesto na času, ali škola se ipak raspadala – stolice, stolovi… ko god je imao šrafciger, nisu mogli da ga zaustave. Još negdje čuvam par pločica koje sam skinuo sa vrata.