Da li djetetu zbog sporta i uspjeha žrtvujete djetinjstvo?

SNL

Moj sin Galen igrao je košarku još otkada je sa četiri godine dovoljno stasao da drži loptu. Sada je jedanaestogodišnjak od 170 centimetara, skoro za glavu viši od svoje majke, žustar i okretan. Uspijevao je da pogodi koš sa bilo koje tačke u dvorištu. Košarka je, dugo sam tako mislio, bila njegova sudbina.

Već sa devet godina potpisali smo za klupski tim, što se iz šestonedeljne rekreativne igre pretvorilo u šest mjeseci intenzivnog igranja na turnirima. Kada je postalo očigledno da je svaki klinac u njegovom timu vanserijski talent poput njega, zakazao sam mu privatne časove sa kapitenom košarkaškog tima na koledžu na kojem predajem.

..............................

Čitavo ljeto proveo je igrajući basket, a na kraju sezone narednog proljeća počeo je da igra za nacionalnu omladinsku organizaciju sporta, zbog čega smo počeli da putujemo još više. Tri vikenda mesečno, od oktobra do jula, išli smo na turnire. Svi roditelji žalili su se zbog beskrajnih vožnji, izgubljenih vikenda, sati provedenih na klupama, ali svi su se, također, slagali da je vrijedilo žrtvovati se. To je cijena uspjeha. Nije mi bio stran svet visokointenzitetnih sportova. Odrastao sam uz plivanje i vikende provodio u zagušljivim, hlorisanim unutrašnjim bazenima. Bio sam u tome dovoljno dobar da dobijem mjesto u Prvoj univerzitetskoj diviziji gdje sam redovno gubio od plivača koji su osvajali olimpijske medalje. Dvadeset godina kasnije, i dalje sam svakog jutra odlazio na plivanje i nastavio da vjerujem u moć sporta - da fokusira tijelo i um, oslobodi endorfin, izgradi doživotna prijateljstva. Čak su i porazi imali svrhu. Svako ko je ikada volio neki sport naučio je na teži način da život ponekad nije fer. Ali dok sam se ja (uglavnom) radovao treninzima i prilikama da izmjerim snage sa vršnjacima, košarkaški turniri za Galena su bili mučenje. Kažnjavao bi sebe danima zbog promašenih koševa i loših dodavanja, čak i kada bi njegov tim na kraju pobijedio. Kad god bi lopta prošla kroz obruč, više je djelovalo da mu lakne nego da je sretan, kao da je zahvalan što nije ponovo zabrljao. U periodima između utakmica, vreme je provodio sam, zureći u iPad. Nije želio da priča ni sa kim, čak ni sa mnom. Isprva sam mislio da je u meni problem. Razočarao sam svog sina zato što nisam volio njegov sport dovoljno za obojicu - sve do jedne nedelje kada sam za vreme utakmice na klupi sjedio pored drugog tate čiji sin igra. Rekao mi je da i njegova starija djeca igraju košarku, da na turnire dolazi već petnaest godina i da će, bilo mu je jasno, to raditi još makar narednih deset. Kada sam ga pitao da li njegova najstarija ćerka još igra, nasmijao se i rekao mi: "Do kraja srednje škole je toliko pregorjela da nikada više nije htjela ni da gleda košarku. Čak ni na televiziji." "Je li vrijedilo?", pitao sam. "Gradi karakter", rekao je, iskezivši se. Shvatio sam da nije u to zaista vjerovao. Počeo sam da se pitam da li je to uopšte istina. Da li sport u tom uzrastu zaista usađuje disciplinu i odlučnost onako kako to druge aktivnosti - poput učenja grčkog jezika, recimo, ili farbanja ograde - ne uspijevaju? Koliko često žrtvovanje djetinjstva na oltaru sporta zaista donese dobrobit u odraslom dobu? "Da li joj je makar bilo zabavno?", upitao sam ga. "Ponekad", odgovorio je. "Ali nije se radilo o zabavi." Ja smatram da bi trebalo, i John Eng, izvršni direktor Nacionalne alijanse za omladinski sport se slaže. "Djeci je potrebna i društvena i sportska raznovrsnost", napisao je u mailu. "Kada izvor oba postane ista aktivnost, onda loše (čak i prosječno) iskustvo dovodi do toga da zamrze ne samo sport nego i bilo kakvu drugu fizičku aktivnost." Dok smo se vraćali kući sa Galenovog poslednjeg turnira, poslije skoro godinu dana neprekidnog treniranja i igranja, predložio sam nešto radikalno. "Možda je vrijeme da prestaneš", rekao sam mu. "Košarka te ne čini sretnim." Plašio sam se da to izgovorim mjesecima. Kada sam konačno izustio, osjećao sam se kao da predlažem da opljačkamo banku. "Kojim sportom ću se baviti ako prestanem sa košarkom?", pitao me je Galen. "Šta kažeš na to da nema sporta", rekao sam. "Barem neko vrijeme. Možeš da igraš košarku sa drugarima koliko god želiš, ali ne moraš da se takmičiš. Možemo da kampujemo za vikend, ili planinarimo, odemo na skijanje na zimu. Znaš, nešto u čemu zapravo uživamo." Oklijevao je. "Svi u mojoj školi treniraju nešto." Ako se ne bude bavio sportom, dodao je, "bit će niko". "Samo pokušavam da razmotrim kako nam prolazi svjetlost", rekao sam mu. Pogledao me je. "Šta to znači? To je neka poezija?" "John Milton", odgovorio sam. Naučio sam nekoliko njegovih soneta prethodnog proljeća. "Govori o tome da treba prihvatiti sebe onakvog kakav jesi." Prevrnuo je očima. "Samo hoću kući." U narednim nedjeljama i mjesecima koji su uslijedili, Galen je sve ozbiljnije razmatrao tu ideju. Satima je, pošto nije išao na treninge, vozio bicikl i skate, sve do kasno uveče i dolazio kući rumenih obraza i opuštenih ramena. Bez košarke u glavi i rasporedu, mnogo je više vremena provodio napolju. Nije postao "niko", niti je prestao da bude sportista. Umjesto toga šire je počeo da shvata definiciju sporta i stekao nove prijatelje. Na jesen je počeo da vozi kajak i dospio u junior high cross-country team, čija sezona traje razumnih osam nedelja. Kada je pao snijeg, pridružio se skijaškom klubu. Kroz svaku novu aktivnost upoznavao je nove ljude, sticao nove drugare. Mogao je da provodi vrijeme sa nekadašnjim saigračima iz košarkaškog tima bez pritiska da pobijedi na utakmici. Ovog ljeta ide u sjevernu Minesotu na jednonedeljnu vožnju kanua. Sada kada je napolju toplo, ponovo u dvorištu baca na koš. Više puta posmatrao sam ga sa kuhinjskog prozora kako tapše loptu između nogu i psuje zamišljenog protivnika. Daje fintu udesno, onda se okreće ulijevo, zaustavlja se i gleda ima li kome da asistira, a onda opaljuje skok-šut iza kanti za smeće. Kada trijumfalno podigne ruke uvis, pun radosti i samouvjerenosti, znam da je odluka da odustanemo bila ispravna. Zakucavanje.