Recenzija: Ovo je Jurassic park Stevena Spielberga

SNL

Jurassic Park je stvarno poseban film. Po apsolutno svemu, trebao bi biti običan ljetni film za proždiranje kokica. Po svemu, osim po režiseru. Snimio ga je Steven Spielberg po relativno nezanimljivom romanu Michaela Crichtona. Spielberg je izmasakrirao knjigu do temelja jer je imao samo jednu ideju dok je snimao film - želio je snimiti nastavak Jawsa, samo na zemlji. Što je sasvim legitimna ideja. Jurassic Park po ničem nije horor. Ali ipak, smišljen je tako da nas pogađa duboko u osnovne emocije, one koje žive u našem DNK još od kada smo živjeli u pećinama i proganjale su nas puno veće životinje.

Ima jedan vrlo poseban razlog zašto je Jurassic Park toliko drugačiji od ostalih blockbuster filmova. Nije mi to palo na pamet dok sam bio klinac (jer, dinosauri), već tek na ovogodišnjem gledanju. Gotovo svi likovi provedu cijeli film razgovarajući o etici uzgajanja dinosaura na otoku u sred pacifika. Ne pretjerujemo kada kažemo cijeli film.

................................

Samo pola sata gledamo dinosauruse. Maksimalno. Ostatak je praktički akademski esej o čovjeku protiv prirode i našem pravu da se igramo boga. Spielberg tu tezu razmatra sa svih mogućih strana, sagleda sve pozitivne i negativne aspekte da bi nam na kraju pokazao da možda nije najbolje igrati se boga. Osim ako ne želite da vas pojede T-Rex dok sjedite na WCu. Danas se tako nešto ne bi moglo dogoditi. Takva diskusija bi bila uglavljena između dvije sulude akcijske scene koje je teško pratiti i nimalo se ne bi uklapala u film. Filozofija bi bila ukras bez previše značenja okačen na lijepe slike koje čine božićno drvce. Najbolji primer toga su filmovi Chrisa Nolana. Brate, lijepe su ti te sekvence, ali ti je filozofija plitka i nepotrebna. Gledajući Jurassic Park ovih dana, palo nam je na pamet da je Spielberg i tim koji je radio na filmu stvarno dobro promislio o problemima kojima se želi baviti. Kao što su to radili režiseri prije njega, ali malo tko nakon njega. Je li Steven Spielberg zadnji veliki svjetski režiser, u maniri Kubricka, Wellesa ili Forda? Vrlo moguće. Zašto je to tako? Zato što je Jurassic Park ni u jednom trenutku ne sumnja da je publika koja ga gleda išta gluplja od najpametnijih znanstvenika u filmu, ni u jednom trenutku ju ne podcjenjuje. Postavlja neka ozbiljna moralna pitanja i onda prepušta gledatelju da o njima misle što god žele. Što je izuzetno genijalan, ali i hrabar potez, jer prepušta gledatelju moć da odluči tko je, zapravo, negativac u ovom filmu. 

 

Fascinantno je da je ovo film koji se toliko bavi moralnim činovima glavnih likova, ali ni u jednom trenutku ne ističe niti jedan lik kao pozitivca ili negativca. Na nama je da se odlučimo to je pravi gad u ovoj priči. Dobro, ima onaj odvjetnik kojeg T-Rex pojede na WCu koji je jedini vrlo jasno gad - cijeli film samo hoda okolo i gleda di se mogu neke pare zaraditi, umjesto da pokuša razumjeti što je InGen zapravo napravio na tom otoku. Netko bi rekao da je Dennis Nedry, Newman iz Seinfelda, negativac. No je li on uistinu toliko loš? Da, ukrao je male bebe dinosaure koje će prodati nekome, ali vrlo je jasno ostavljen prostor u filmu koji nam omogućava da kažemo - ma nije tako loš, vjerojatno se zadužio jer nije mogao preživljavati s obzirom da ga drugi jasni negativac filma - kompanija InGen - nije plaćala ništa. Puno režisere pokušavamo progurati kao genijalce. Neki rade dobar posao i solidni su umjetnici, drugi prodaju maglu i kroz tu maglu se prikazuju kao nešto što nisi. Ali Spielberg stvarno je genije. Nevjerojatno je spretan u kontroli pažnje gledatelja, ali istovremeno i stupidno strpljiv. Baš kao što u Jawsu moramo jako dugo čekati da vidimo morskog psa kojeg proganjamo cijeli film, tako i u Jurassic Parku prođe solidna količina vremena prije nego vidimo prvog dinosaura. Znamo da ćemo ih vidjeti.. Najavljuju nam to bezbroj puta. Pokazuju nam slike. Animacije i crtiće. A onda kada ga trebamo vidjeti prvi put, ne vidimo ga mi. Već likovi u filmu, dvoje doktora koji cijeli život promatraju dinosaure i trebali bi znati što očekivati. Ali, kada vidimo izraze na njihovim licima, znamo da je iza kamere nešto što nismo i ne možemo očekivati. Kamera je mirna, dugo stoji na njihovim licima. Spielberg želi da vidimo koliko su zapravo spektakularne životinje koje su stvorili. Moramo čekati, razmišljati - hoće li nas prepasti ili oduševiti. Još genijalnija stvar je što čeka i s tehnologijom koju koristi. Dan danas znamo da je Jurassic Park jedan od najboljih primjera korištenja kompjuterske animacije u filmu. I zaista je. Kada vidimo prve dinosaure, oni su nastali u kompjuteru. Što nas navodi da pomislimo da su svi tako nastali. I onda se čudimo - kako je moguće da je Spielberg, prije 25 godina, radio dinosaure koji su tako dobro izgledali. A današnji Jurassic World izgleda kao hrpa oguljenih krumpira kada ih usporedimo. Zato što je Spielberg genije. Pa zna da se ne smije oslanjati na jednu tehnologiju. Da, oni prvi veliki dinosauri koje vidimo jesu CGI. Ostatak su kombinacija računala i pravih maketa. Tako se rade filmovi. Jedna od važnijih tema ovog filma je i činjenica da se priroda ne želi i ne može staviti pod ljudsku kontrolu. “Život pronađe način” kaže Ian Malcolm negdje pri početku filma i to se provlači skroz do kraja kao mantra, na svakom koraku - dinosauri se razmnožavaju iako su genetski modificirani da ne mogu zato što “život pronađe način,” oni klinci prežive sve zato što “život pronađe način” i čovječanstvo će preživjeti iako se vrlo jako trudi sve uništiti zato što “život pronađe način.” Ne samo da mi to kao publika razumijemo, jer nam se stalno nabija na nos, nego razumiju i likovi. Što je dosta rijetka pojava.  Ipak, na kraju priroda mora pobijediti. Srećom, Spielberg je promijenio kraj Crichtonove knjige, koja završava tako da se ljudi sami spase iz problema koji su stvorili. Ne, stari Steve je pametniji od toga. Apsolutno je kritično bilo pokazati u filmu da ljude ne spase ljudi ili njihova genijalnost. Spasi ih sama priroda. Sjećate se da pri kraju velociraptori okruže tih nekoliko ljudi koji su preživjeli i kraj se nazire. Postat će večera. I onda, uz neponovljivo pamtljivu muziku Johna Williamsa, u zgradu upada T-Rex koji rastrga male raptore na komadiće, spašavajući našu ekipu. Jer život pronađe način.