Posjetite Jordan kroz objektiv Maje Topčagić

Bh. fotografkinja Maja Topčagić vodi nas u zemlju bogate historije i fascinantne prirode.

Svaki pokušaj da se na malo novinskog prostora napiše nešto suvislo i koliko-toliko cjelovito o Petri u Jordanu je skrnavljenje ovog veličanstvenog mjesta. O tom čudu ljudskih ruku, uma i prkosnog nadmetanja s prirodom, o mjestu i na nebu i na zemlji, u stijenama, zakačenom za plavi svod, smještenom na putu između Crvenog i Mrtvog mora, 270 kilometara južno od Ammana prema Aqabi, u biblijskim bespućima na kojima je sve začeto. U mislima mi se ponavlja samo jedno pitanje: kako je, uopšte, bilo moguće da ovo ljudska ruka napravi?


Ako ste gledali film ‘The Martian’, mnoge fotografije će vam biti poznate. Pustinja Wadi Rum i drevni grad Petra nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, i upravo zato su se mnogi filmovi snimali na tim prekrasnim lokacijama u Jordanu. Priznat ću vam, vidjevši Petru, gotovo sam izgubila dah. No, idemo ispočetka. 





Historija


Jordan je arapsko kraljevstvo u zapadnoj Aziji, na istočnoj obali rijeke Jordan, gdje živi više od 9 miliona ljudi. Zanimljiva činjenica je da za razliku od ostalih arapskih zemalja, Jordan nema naftne resurse. Dok smo krstarili Crvenim morem, jedan od lokalnih vodiča nam je spomenuo da je Jordan prodao Saudijskoj Arabiji hiljade hektara pustinjske oblasti, kako bi dobio manji dio obale Crvenog mora. Ispostavilo se da upravo taj prodani pustinjski dio ima naftu. Ironično, zar ne?! Ali, kako kaže, to im sada na neki način i odgovara, jer upravo ih to čini sigurnijim od napada drugih zemalja, jer se sve bitke vode oko nafte. Interesantna činjenica je i ta da je Jordan jedna od samo dvije arapske zemlje koje su potpisale mir sa Izraelom. 


Prilikom posjete Jordanu, mnogo puta sam čula izraz: “Ahlan wa sahlan!”, što znači “Dobrodošli!”. Jordanci su veoma gostoprimljiv narod, što sam osjetila tokom svog cjelodnevnog putovanja. Ne brane da ih fotografirate, zadovoljstvo im je voditi vas kroz Petru, nude vam svoj “prijevoz”, a to su obično magarci ili konji. Kada smo šetali iz Petre, beduin na magarcu nas je dugo slijedio i naposljetku rekao: “Hey lady, do you want to see my cave? I have a donkey! And, also, I am looking for a wife!” 


Nasmijale smo se, a ta anegdota bila je povod za smijeh i u narednim danima putovanja.






Po povratku iz Jordana, odmah sam naručila knjigu “Married to a bedouin” od Marguerite van Geldermalsen koja je inspirisana prekrasnim ljudima i prekrasnim mjestima. To je priča je o Holanđanki koja se udala za beduina, zatim živjela s njim u pećini, rodila mu djecu i prihvatila sve običaje beduinskog života. Kada je on umro, nastavila je da živi u Petri i napisala je knjigu.


Glavni grad


Amman je glavni i najmnogoljudniji grad Jordana, kao i ekonomski, politički i kulturni centar. Moje putovanje počinje upravo tu, gdje sam posjetila Heraklov hram iz rimskog perioda i drevni dio grada, Amman citadelu.


Planina Nebo


Ova prekrasna zemlja se spominje i u Bibliji. Isusovo krštenje je bilo uz rijeku Jordan, gradovi grijeha Sodoma i Gomora, te Planina Nebo, gdje je Mojsije umro. Planinu Nebo smo posjetili i stajali smo na istom mjestu gdje je Mojsije vidio obećanu zemlju. Kao uspomena na taj događaj na vrhu se nalazi njegov štap obavijen zmijom. 


Mrtvo more 

Najniža tačka na svijetu se nalazi u Jordanu. Obala Mrtvog mora, koje je u stvari jezero, je 420 metara ispod nivoa mora. Zadivljujuća činjenica je da Mrtvo more ima salinitet od čak 34 %, a to je skoro 10 puta više od oceana. U ovom jezeru možete pokušati plivati, ali ćete samo plutati. Zbog velike koncentracije soli u ovom jezeru ništa ne može da preživi, pa je zato i dobilo naziv Mrtvo more.


Petra, misteriozan grad isklesan u kamenu. Jordan je dom drevnog grada Petre, koja je proglašena kao UNESCO svjetska baština, a opisuju je kao jedno od najvrjednijih kulturnih značaja ljudske kulturne baštine. Ključne scene iz filma “Indiana Jones” i “The Last Crusade” su se snimale u Petri. Drugi filmovi, poput “The Martian”, “Red Planet” i “Lawrence of Arabia” su se snimali u pustinji Wadi Rum. Ono što je veoma interesantno za Jordan je to da ima mediteransku i sušnu pustinjsku klimu. 


Moje putovanje u Jordan desilo se u novembru, a u Petri je bilo toliko hladno da sam kupila njihov tradicionalni ogrtač koji nose samo beduini. Zbog visine stijena i vjetra koji puše kroz prolaz, temperature su bile samo nekoliko stepeni iznad nule. U pustinji je također bilo jako hladno, pogotovo nakon zalaska sunca. 



Ulazak u dolinu među brdima podno kojih se nalazi cilj putovanja čudo je za sebe. Prolaz ili usjek dug 1200 metara El Siq nije ni klanac u pravom smislu riječi jer se na nekim mjestima okomite litice mogu dohvatiti raširenim rukama. Nije to ni tunel jer se negdje gore, visoko, naziru modri komadi nebeskog svoda. Nije ništa od onoga što je obični smrtnik već vidio. To je, naprosto, pukotina na licu zemlje, put kroz samu utrobu pustinje iznad kojeg se, ipak, nazire izlaz. Tim prolazom može se prći samo kad nema rijetkih kiša. Kada kiša pada, za one koji se zateknu u prolazu, nema spasa.  





I mada još u prolazu kojim se dolazi do početka tajanstvenog grada mimoilazite neke čudne prozore uklesane u stijene sa strane, puna čarolija nastaje na kraju tunela. Na platou veličine omanjeg gradskog trga blještavo okupanog suncem, uklesan u stijenu prekoputa, uzdiže se El Khazneh ili Faraonov trezor, bez imalo sumnje najljepši i najočuvaniji dragulj bliskoistočne helenske arhitekture. Udubljen u okomici brda trideset metara u visinu i četrdeset tri metra u širinu, u jednom komadu kamena bez ikakvih dodavanja i montiranja, trezor je, zapravo, grob nabatejskog kralja Aretasa III, kasnije pretvorenog u hram.


Sve što dolazi nakon El Khazneha čuda su što se nižu jedno za drugim: na putu dugom nekoliko kilometara je Ulica fasada s 44 grobnice, desetinama metara visoko uklesane u nevjerovatno šarenim stijenama za koje biste sve dali da su farbane ljudskom rukom. A nisu. Uz ogromne stubove što se protežu visoko iznad glava penju se čudnovata stepeništa i završavaju nigdje, u pola stijene. Na kraju tog puta za nigdje su žrtvenici s drugog ili trećeg sprata, a oni koji su se penjali tim putem znali su dobro kuda idu. Negdje ili nigdje ovozemaljske su kategorije koje se Nabatejaca očigledno nisu baš mnogo ticale. Na trgu iza Ulice fasada zbunjeni posjetilac nailazi na amfiteatar sa sedam hiljada mjesta, uklesanih takođe u isti komad stijene, bolje reći u istu stranu brda. Svi zidovi okolo, i do 15 metara visine, klesani su tako da se akustičnost u predjelu pozornice i danas poredi s akustikom najčuvenijih svjetskih pozornica pod vedrim nebom.


Petra, i na grčkom i na arapskom jeziku ima isto značenje – stijena. Civilizacijska zaostavština koja je sama po sebi primjer nedostižnosti čovjekove veličine, snage i imaginacije koju može da nadvisi ili uništi samo čovjek.


Mnoštvo tajni u vezi s Petrom, sasvim sigurno, bit će sačuvano dovijeka. Ipak, povrh svega ostaje nešto što je sasvim izvjesno: riječ je o doista čudnovatom  mjestu na kojem prestaju da važe mnoge konstante o mogućem ishodu čovjekove borbe s prirodom. Ljudi koji su na takav način onda uspjeli da u srcu pustinje uhvate svaku kap vode proizvedenu sjajno provociranom kondenzacijom po dubokim pećinama, skupe je u duboke bunare i onda provedu savršenim sistemom kanala do svakog stana u kamenim brdima, ljudi koji su na takav način umjeli da iskoriste sunce i nebo, kamen i pijesak – mnogo su više od onoga što bilo koja knjiga i bilo koja historija može da im uzme ili doda. Oni su za sobom ostavili trag koji nakon toliko hiljada godina daje za pravo da se kaže: „Petra je, zapravo, mjesto gdje nisu živjeli ljudi. To je grad u kojem su živjeli Bogovi!“






Piše: Maja Topčagić