Adnan Hamidović Frenkie: Hip Hop je moj život

Adnan Hamidović je reper koji je bosanskohercegovačkoj javnosti poznatiji pod imenom Frenkie. U svojim pjesmama priča o ozbiljnim temama, te događajima koji obilježavaju živote građana u Bosni i Hercegovini. Svoje prve korake u hip hop kulturi napravio još dok je živio u Njemačkoj, gdje je prvi put i čuo tu vrstu muzike. Inspiriran hip hop kulturom i grafitima, tamo počinje pisati i svoje prve tekstove koji su bili na njemačkom jeziku. Kaže da je za njegov današnji stil repanja zaslužan upravo njemački rep. Povratkom u Bosnu i Hercegovinu, Frenkie se priključuje FM Jam ekipi s kojima snima svoje prve demo snimke. Kada je Edo Maajka dobio svoje prve dogovorene nastupe, Frenkie mu se pridružuje kao podrška. Njegova energičnost i brzina mu je donijela popularnost kod publike, pa ubrzo počinje snimati svoje prve samostalne pjesme.

Danas,  Frenkie iza sebe ima mnogobrojne nastupe i albume, kao i suradnje s raznim izvođačima širom Balkana. Njegove pjesme će uvijek izazvati reakciju u slušaocima i zasigurno ih ne ostavljaju ravnodušnima. U svijetu postoje mnogi izbori koji muzičarima dodjeljuju nagrade za najbolje izvođača, za najbolju grupu i slično, dok u Bosni i Hercegovini ne postoje takva priznanja. Želimo pokazati da se njihove poruke čuju, i da njihova muzika dolazi do ljudi. Zato smo ovogodišnju nagradu Izvođača godine dodijelili upravo Frenkiju. U nastavku pročitajte koliko mu znači ovo priznanje, što kaže o svom izgledu, kćerkama i hip hopu.  


Dobitnik si mnogobrojnih priznanja. 2013. godine si dobio nagradu EMA Best Adria Act.Bila A, sada si dobitnik priznanja za najboljeg Izvođača 2018. godine koju ti dodjeljuje naš magazin. Koliko ti znači ovo priznanje?


Da budem iskren, svaka nagrada i priznanje mi znači. Prvenstveno jer to znači da ljudi primijete da radiš, da si aktivan, da nastupaš i da muzika dolazi do ljudi. To mi znači više nego kao sama nagrada. U počecima naše karijere mnogo smo se borili da dobijemo medijski prostor, prostor za svirke, prihvaćenost od medija, pa čak i od estrade koliko god to glupo zvučalo. Iz tog vremena vučem neki stav i bitno mi je da dođemo do ljudi, da se naša poruka čuje. Samim tim, svaka nagrada je priznanje da naša poruka dolazi do ljudi, do novinara i kritičara. Iz tog razloga mi nagrade znače mnogo i hvala uredništvu SNL magazina na ovoj nagradi.



Možemo li sada reći da imaš podršku medija? Što se promijenilo od tvojih početaka?


Da, danas imamo odličnu suradnju s medijima na koju se ne mogu požaliti. Iako se generalno promijenila ta slika. Danas više nemamo toliku potrebu da komuniciramo s medijima jer imamo društvene mreže zahvaljujući kojima imamo direktan kontakt izvođača s fanovima. Time se zaobilaze mediji, što je u jednu ruku dobro. Dok u drugu, ja sam iz te generacije koja cijeni kvalitetno novinarstvo i muzičku kritiku. S društvenim mrežama to se malo gubi ali smo dobili direktnu komunikaciju s našim slušaocima. 



Pisao si za neke web portale i to su bile neke poprilično osjetljive teme.To više ne radiš ili ?


Slabije. Ponekad napišem neku kolumnu za redbull.ba. Prije sam to radio redovno za Dane, na sedmičnoj bazi. U početku sam imao neke strahove kako će to izgledati jer ja nisam školovan novinar niti književnik, samo pišem pjesme i tekstove. Ti testovi su drugi format, drugi medij prema kojem imam jako veliko poštovanje. Kada sam napisao nekoliko takvih tekstova i vidio da su dobre reakcije, kako od kolega tako i čitatelja, dopalo mi se to što možeš prenijeti svoj stav o nekoj priči koja te dotakne. Kasnije sam shvatio da moje primarno zanimanje, što je muzika, pada u drugi plan. Prije bih te teme obrađivao kroz svoje pjesme, a kada su se pojavili ti tekstovi i kolumne obrađivao sam ih tu. Samim tim, moj muzički rad je trpio. Sada sam naučio da to nekako odvajam, da znam da su ti tekstovi svakodnevica, dok su pjesme nešto kvalitetnije, što treba da traje.





Je li te danas strah da kažeš ono što misliš? Ako ne, kroz tekstove kojih nema, kroz pjesme? Da li govoriš kroz pjesme sve što misliš?


Ne govorim. Danas mogu reći da imam neki filter ili autocenzuru, ali ne u smislu da nešto prešutim. Samo razmislim na koji način to želim da kažem. Od početaka svoje karijere pa do danas prešao sam jedan put sazrijevanja i nekako postao sam malo stariji, ozbiljniji. Tvrdim da i dalje govorim i nekim stvarima o kojima sam govorio i na počecima svoje karijere, ali na neki drugačiji način. Na konstruktivan način, tako reći. U počecima naši tekstovi su bili dosta direktni, radikalni, kao panker. Kažeš neke stvari, ne zanima te ni rješenje niti išta nego samo pankerski nešto opsuješ i kažeš svoj stav. Kažeš da te boli briga za neke stvari. Kasnije sam počeo razmišljati na malo drugačiji način. Iako sam obrađivao iste teme, obrađivao sam ih na drugačiji način, na konstruktivni način. Da ljudi koji to čuju da se i zapitaju, možda su onda i spremni na neki dijalog. A ne da ih ja naljutim sa svojim stavom, i tako zatvorim sebi vrata. To se promijenilo. Moram iskreno reći da i danas, kada dođe do nekog trenutka, kada nešto vidim ili čujem, pročitam, doživim u svakodnevici pa dođe trenutak kada odlučim da to stavim na papir, razmišljam da li mi to stvarno treba, da li to želim, da li to ima smisla više. To valjda dolazi s godinama.



Koliko je danas u poslu kojim se ti baviš važan izgled?


Moram priznati da me ne pitaju često ovako nešto. Ja sam mislio da nije uopće bitan, ali kako sam se sve više i više bavio muzikom i dolazio u dodir s novinarima, družio s ljudima iz te scene shvatio sam da je stvarno bitno. To su neke površine gluposti ali stvarno znači ljudima. Kada gledam neke video spotove, filmove ili fotke na Instagramu, vidim nekog stranog izvođača, primijetim i pomislim“ Jao! Vidi jest se udebljao“. Prije su mi takve stvari bile nebitne, ali kako sam sve više ulazio u tu priču shvatio sam da je to bitno. Nakon toga sam prepoznao kod sebe da počinjem obraćati pažnju na takve stvari. Činjenica je da lijepi ljudi imaju bolji prolaz. To je glupost, i malo mi je žao i krivo što je tako jer ja sam naučen i gledao sam na neke druge vrijednosti u ljudima koje su bitnije, tj.kakav je tko unutra, a ne s vana. 



Koliko ti vremena posvećuješ svom izgledu? Treniraš li?


Pa ne. Jako malo. Igram fudbal rekreacijski jednom ili dva puta sedmično. Vozim biciklo. Ali sve to je nedovoljno jer ja imam stvarno velik apetit. Volim da jedem.(smijeh)




Što najviše voliš da jedeš?


Burgere.



Znaš li da kuhaš?


Slabo. Neka najjednostavnija jela, ali ništa ozbiljno.



Koji ti je specijalitet?


Omlet. Omlet sa sirom, povrćem, i šunkom. To znam. Ne znam kuhati i jedem u restoranima ili naručujem hranu. Izdržim dva-tri mjeseca pridržavati se plana ishrane, počnem neku dijetu, budem fizički aktivniji i onda mi to dosadi. Počnem da jedem slatkiše i grickalice, i to po noći. Nedavno sam radio KETO dijetu za koju sam saznao zahvaljujući internetu, i bila mi je jako zanimljiva. Stvarno sam se nekoliko mjeseci pridržavao toga i rezultati su bili vidljivi odmah. Osjećao sam se bolje odmah. Ali nakon tri mjeseca ti dosadi da gledaš što ćeš pojesti, možeš li ovo, ima li šećera ovdje. Dođe period kada jedem sve. Vjerojatno će nekad sljedeće godine doći period kada sebi kažem „Krme si“ i moramo ponovo neku dijetu uvesti.



Na početku ovog razgovora dotakli smo se društvenih mreža, kao kanala gdje sada možeš direktno da komuniciraš s publikom. Koliko vremena provodiš na društvenim mrežama? Da li pažljivo biraš sadržaj? Jesi li neko tko zna da zareda storije ili planiraš ? Da li stvarno vidimo Frenkija kakav jeste na Instagramu?


Kada imam neki povod onda koristim društvene mreže jako često. Bilo da se radi o novom albumu, pjesmi, spotu, koncertu ili putovanju. Naprimjer, nedavno smo bili u Madridu. I tad sam bio baš aktivan na društvenim mrežama (smijeh). I nisam štedio na storijima jer sam razmišljao pa u Madridu si, na velikom Red Bull eventu. Zanimljivo je. Meni je bilo zanimljivo, a vjerujem i ljudima koji su gledali te storije. Provodim jako puno vremena na društvenim mrežama, možda i previše. Sad imamo i statistiku na našim pametnim telefonima, pa vidimo koliko je prosječno vrijeme koje provedemo na Instagramu ili Facebooku. Za sad sam na tri sata. Nekad je ta brojka bila puno veća. Nama izvođačima olakšale su posao. Ni dan danas nemam managera koji mi dogovara koncerte, sponzorstva ili suradnje. To sam oduvijek radio preko društvenih mreža. Veliki broj koncerata dogovarao sam preko Facebooka što je nekim starijim ljudima i muzičarima možda nevjerojatno i nepojmljivo ali nama, ovoj novoj generaciji, i još mlađim klincima koji su došli iza mene, to je sasvim normalno.



Kako provodiš svoje slobodno vrijeme?


S porodicom, s kćerkicama, sa suprugom. Uživam u gledanju filmova, stoga dosta vremena provedem kući. Ne hodam previše jer cijela moja karijera je ustvari jedan veliki izlazak.  



Dobio si i dvije kćerke. Obično to poznate ličnosti kriju i čuvaju od javnosti. Koliko se tvoj život promijenio otkako su one tu? Znamo da se nešto promijeni, što se sve promijenilo kod tebe?


Promijeni se puno toga. Više nemaš vremena kao ranije, moraš da se brineš za dvoje djece. Otkrio sam neke nove emocije, sazrio sam, te shvatio kako nisam više sam sa suprugom nego imamo dva mala bića za koja treba da se brinemo. Sve treba unaprijed da se planira. Pd svakodnevnih potreba, do onih financijske prirode. Ljubav je emocija koju svi poznajemo, ali kad dobiješ dvije kćerkice onda je ta emocija na kvadrat ili na treću. Nove stvari se pojave u glavi i srcu. 



Znaš kako kažu, da nisi dovoljno macho tip ako ne pokazuješ emocije. Tvoje kćerke su tebe promijenile. Probudile su neke emocije u tebi. Je li sramota da muškarci pokazuju emocije?


Ne. Zašto bi bila sramota. Apsolutno se ne slažem s tim. Razumijem da se publika malo iznenadila kada je čula pjesmu Malkice jer su čuli nekog drugog Frenkija. Navikli su da čuju ljutog i ozbiljnog lika. Kada kroz svoje pjesme pričaš o socijalnim problemima, ne možeš biti nasmijan. Isto je ako obrađuješ neku hip-hop temu. Takve stvari zahtijevaju određen stav. Apsolutno da muškarci trebaju pokazati svoje emocije. Evo i primjera. Pjesma Tebi koja je snimljena sa Damirom Imamovićem, tu sam pokazao svoju emotivnu stranu još prije nego što sam postao otac. Glupost mi je taj staromodni način razmišljanja što se tiče emocija i očinstva.





Ne dijeliš poslove na muške i ženske?


Ne, ne dijelim.



Pomažeš li u kućnim poslovima?


Pomažem, sve osim kuhanja. Kada treba napraviti omlet, pomažem i tu. Znam usisati i oprati suđe kad treba.



U svojoj dugogodišnjoj karijeri imao si veliki broj nastupa. Reci mi koji ti je najdraži nastup do sad? Je li možeš izdvojiti neki koji će zasigurno ostati još dugo u tvom sjećanju?


Mogu. To je bio koncert koji se desio 8. Ili 9. februara prije pet godina ili vaše. To je bio period kada su zapaljene Vlade u Tuzli, Zenici, Sarajevu i Mostaru. Ta „revolucija“ je trajala nekoliko dana. Sjećam se da je tog dana Vlada Tuzlanskog kantona dala konačnu ostavku. Naravno, prisustvovali smo demonstracijama i priželjkivali smo da se tako nešto desi. I kad se napokon desilo, osjećali smo se poput pobjednika. Euforija se proširila cijelom državom. To je bio nevjerojatan osjećaj. Tu noć smo imali svirku u Visokom.

Dolazimo u Visoko, gdje nije bilo nikakvih demonstracija taj dan. Ti koncerti u manjim gradićima su mi draži jer ljudi to više cijene i bolja je atmosfera. Nevjerojatna atmosfera vlada u klubu. Bilo je oko 500—600 ljudi, krcat prostor. Kada smo se parkirali i krenuli unutra do backstagea prošli smo kroz klub, kroz tu gužvu. Kad su nas ljudi uočili, nastala je galama, aplauz i vriska. Dočekani smo kao da smo se vratili sa svjetskog prvenstva s medaljom. Taj nastup je bio nevjerojatan. Energija. To je nešto što ću pamtiti do kraja svoje karijere. 




S kim bi volio ostvariti suradnju?


Zahvaljujući poslu kojim se bavim imao sam priliku upoznati veliki broj izvođača. S nekima od njih sam surađivao, s nekima ne. Nemam neko ime koje bih izdvojio. Volio bih da u budućnosti surađujem s izvođačima drugog žanra. Volim da eksperimentiram s muzikom. Pokušavam da uvijek radim neke nove stvari. Smatram to izazovom. Ostvario sam suradnju s Damirom Imamovićem, Zijahom Sokolovićem...bilo je zanimljivo. Izdvojio bi možda Gorana Bregovića. Uvijek je fino sjesti sa starijim kolegama, od njih se može puno toga naučiti.


Kad smo kod želja, imaš li neku neispunjenu želju da se odnosi na obitelj, putovanje, automobil ili nešto slično? 


Volim New York. Dva puta do sad sam posjetio Crvenu jabuku i mogao bi zamisliti da živim tamo. Želja mi je da odem na neki duži odmor s obitelji. Volim putovanja i imao sam sreću da vidim Europu, Tokio, Ameriku, Kandu i Australiju. Putovanja su nešto što te nadograđuje. Upoznaješ sebe, druga mjesta i kulture. Uistinu uživam u tome. Kada bih imao veliku sumu novca, samo bih putova. I kupio bi neko dobro, veliko auto za obitelj. 



Što misliš o današnjem hip-hopu?


Današnji hip-hop je jako popularan i došao je na neki nivo koji smo mi prije desetak godina priželjkivali i nadali se da ćemo to jednom doživjeti. I evo trenutno živimo to. Hip hop je postao moj stil života.Kada sam bio u Americi govorio sam gledaj ovo, zamisli kad bi ovo bilo kod nas. Još uvijek nije kao u Americi, ali žanr je sve popularniji, dobiva priznanje, prihvaćen je. Toliko je popularan da drugi žanrovi koketiraju s hip hopom. 



Sve je više žena u toj priči, kako izvođača tako i slušatelji. Nije više žanr koji je namijenjen samo muškarcima.


Naravno da nije. Sjećam se naših prvih partija kada dođe nas  stotinjak, a od toga je tu pet žena koje su djevojke od naših prijatelja. Sada je situacija drugačija i drago mi je zbog toga.  



Lokacija: ibis Styles Sarajevo

Styling: BUZZ Sarajevo & REVOLT Clothing