Dino Pašović: U hokeju nema foliranja

Od Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu nije ostalo mnogo osim starih i ruševnih objekata i sjećanja onih koji su bili prisutni kada je Sarajevo bilo centar svijeta. Kažu da su to bila bolja i ljepša vremena, da je to bilo doba koje je iz današnje perspektive teško shvatiti, naročito onim generacijama koje su rođene nakon Olimpijade i Vučka, simbola koji je ostao zauvijek dio velikog kolektivnog pamćenja grada pod olimpijskim planinama.

Hokej je u Bosni i Hercegovini ekspanziju doživio neposredno pred održavanje Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine. Dotad se hokej u Bosni i Hercegovini većinom igrao na amaterskom nivou, bez veće zainteresiranosti javnosti za taj sport. Uslijed rata, od 1992. do 1995. godine, sve je stalo. 


U poplavi gadnih, loših, tužnih i nepodnošljivih vijesti tu i tamo zasija poneka inicijativa ili neki potez koji Sarajevo, barem nakratko, izbaci iz sivila i retrogradnje u kojoj grad živi manje – više od rata naovamo. Jedna od takvih vijesti je zasigurno vijest da se hokej vratio u Sarajevo zahvaljujući mladim ljudima koji žele bolje sutra.


Jedan od njih je i Dino Pašović, bivši hokejaški reprezentativac koji se počeo baviti ovim sportom 2001. godine. Više puta je proglašen za jednog od najboljih igrača u reprezentaciji, a svoju poziciju golmana ustupio je mlađim generacijama. Nedugo nakon što se oprostio od dresa reprezentacije postao je trener hokejaškog kluba "Medvjedi", te tako prenosi dugogodišnje hokejaško iskustvo na dječake i djevojčice.


Kad se rodila ljubav prema sportu, tj.hokeju? 


Imao sam sreću da su me roditelji usmjeravali ka bavljenju sportom. Sasvim sam slučajno na vanjskom igralištu OŠ Nafija Sarajlić vidio nekolicinu vršnjaka kako igraju hokej na rolama. Odmah sam se zainteresirao, prišao im i sve ostalo je historija. Bila je to ljubav na prvi pogled, sada već davne 2001. godine.



Kakvi su bili počeci? 


Počeci nisu bili lagani. Prijeratna infrastruktura za bavljenje ledenim sportovima je u potpunosti devastirana, što je automatski ograničavalo naš trenažni proces. O nedostatke hokejaške opreme, da ni ne govorim. Sjećam se da su nam tek nakon tri mjeseca treniranja, došle prve ''prave hokejaške'' rukavice. Imali smo sreću da se u cijeloj situaciji skupi oko tridesetak generacijski bliskih dječaka koji su željeli da igraju hokej. Neću pretjerati ako kažem da je ta ekipa prošla desetak turnira po zemljama regiona dok nije skupila adekvatnu opremu za igranje hokeja. Izlazili smo na led i igrali utakmice u zastarjeloj i neadekvatnoj opremi, ali nijednog trenutka nismo pomislili da odustanemo. 



Jeste imali podršku okoline, budući da su vaši vršnjaci većinom igrali fudbal, košarku i ostale sportove?


Stavite se u poziciju mojih roditelja, kada sam im saopštio da sam hokejaški golman, igrač najbrže kolektivne igre na svijetu, gdje trebate odbraniti pak koji ide prema vama 150 km/h, a pri tome igrate u postratnoj BiH, bez adekvatnog leda i bilo kakvih uslova, a nosite doniranu polovnu opremu staru preko 15 godina, koja treba da vas zaštiti od paka. Kada gledam s ove vremenske distance, moglo bi se reći da je naš trud i želja za igranjem u tim nemogućim uslovima stvorio simpatije prema našoj ekipi od strane okoline. 




Koliko je hokej popularan u BiH ?


Hokej je dinamičan sport koji je atraktivan za gledanje. Mogu reći da se svake godine broj djece koja žele da igraju hokej povećava, što je možda i najbolji pokazatelj rasta popularnosti hokeja u BiH. 



Što mislite o uspjesima reprezentacije BiH u hokeju ?


Za reprezentaciju BiH sam prvi put nastupio 2003. godine na Svjetskom prvenstvu Divizije IIIB kao junior. Od tada pa do prošle godine sam bio na pet svjetskih prvenstava kao prvi golman naše reprezentacije u svim selekcijama. Pored velikog broja individualnih nagrada koje sam osvojio mišljenja sam da je najveći uspjeh prva pobjeda u historiji BiH hokejaške reprezentacije na Svjetskom prvenstvu Divizije III 2016. godine u Istanbulu. Tu pobjedu protiv selekcije Hong Konga bih izdvojio kao krunu karijere. Još jednom želim da istaknem da je za sve ove godine, zbog nedostatka ledene plohe, naša svaka hokejaška sezona i pripreme trajala sveukupno 45 dana, dok su ostali konkurenti trenirali na ledu najmanje devet mjeseci godišnje.



Što je ono što najviše volite u ovom sportu? Što vas najviše raduje?


U hokeju nema foliranja. Ako igrač ostane da leži na ledu, protivnička ekipa staje jer u hokeju nema simuliranja. Dinamičan sport s dosta fizičkog kontakta. Kao golman, najviše uživam u pritisku i adrenalinu prije početka utakmice, te osjećaju kada odbranim težak protivnički udarac.




Koliko je trening u hokeju naporan?


Prvo morate naučiti klizati jednako dobro kao što hodate. Nosite opremu tešku 10 kg, rukavice, pomoćno sredstvo u vidu hokejaške palice, kližete za pakom teškim 170 grama i širokim 7,5 cm, dok je oko vas još 5 ljudi koji će učiniti sve da vas na bilo koji način zaustave. Ipak, kada se čovjek bavi onim što voli, uz kombinaciju sportskog uzbuđenja, fizički umor postaje nebitan.



Da li je hokej opasan sport? 


Procentualno je veći broj teških povreda kod profesionalnih fudbalera nego kod profesionalnih hokejaša. Ako ste adekvatno fizički pripremljeni, te se pridržavate pravila, šanse za povredu su minimalne.



Kako je došlo do nastanka HK „Medvjedi“?


HK Medvjedi su nastali isključivo iz želje da djeci Sarajeva pružimo bolje uslove za igranje hokeja nego što smo mi imali. Želim da stvorimo jaku reprezentaciju, te da naredne generacije osjete ponos i ljubav kada se na Svjetskom prvenstvu u hokeju intonira himna naše domovine Bosne i Hercegovine u čast pobjede. Moju ideju podržali su reprezentativne kolege i pioniri hokeja u Bosni u Hercegovini Ermin Hasović, Dubravko Posavec i Admir Pilav. S njima sam dijelio reprezentativnu svlačionicu punih 15 godina, a posljednje dvije godine aktivno radimo na projektu HK Medvjedi. Projekat HK Medvjeda je prvenstveno napraviti zdrave ljude. Pored trenažnog procesa, igramo i juniorsku BHL Kids ligu, te nastupamo na turnirima u regiji. Ove godine smo po prvi put bili suorganizator turnira Happy Hockey Days, koji je okupio preko 200 hokejaša i hokejašica iz Hrvatske, Srbije, Slovenije i BiH.




Dolaze li vam djeca iz drugih sportova?


Da, kao što sam već rekao sve je veći broj zainteresirane djece. Za kratak period smo napravili bazu od 40ak dječaka i djevojčica uzrasta do 12 godina. Hokej je djeci interesantan i zanimljiv, pa možda i zbog različitosti u odnosu na tradicionalno popularne fudbal i košarku. Izuzetno nas raduje veliki broj djevojčica u našem klubu koje razbijaju mitove i predrasude o hokeju kao grubom, muškom sportu. Siguran sam da ćemo u vremenu koje dolazi napraviti i prvu žensku hokejašku reprezentaciju Bosne i Hercegovine.



Kako je igrati hokej a kako trenirati mlade hokejaše koje su razlike?


Puno je bilo lakše igrati. Od trenutka kada dijete izađe na led, vi postajete pedagog, trener i uzor, i mislim da je to najveća obaveza koju jedan sportaš može da preuzme na sebe. Svi treneri u HK Medvjedi imaju svjetski priznate licence za obavljanje uloge trenera. 



Nedavno ste postali i tata malog Zlatana. Hoće li i on krenuti tatinim stopama?


Tata neće vršiti pritisak na njega, ali mislim da će on sam shvatiti da je tata lud za hokejom. Dobio je svoju prvu minijaturnu golmansku palicu i pak, pa ćemo vidjeti dalje. 



Kakva je budućnost ovog sporta? 


Uslovi za treniranje su sve bolji i bolji. U prošloj sezoni smo imali pet mjeseci trenažnog procesa na ledu.  U kombinaciji s igranjem juniorske lige i turnira, to je stvorilo sve preduslove da s već postojećom bazom pravimo ozbiljan temelj za buduće reprezentativne selekcije koje će, sa sigurnošću tvrdim, ostvarivati puno bolje rezultate.