Bogdan Stevanović Blogdan: Ostvarenje snova ne može dogoditi onima koji se ne odvaže na sanjarenje

Malo tko danas ne zna za Blogdana. Bogdan Stevanović rođen je u Beogradu, 1988. godine, a od 2014. godine piše blog u kojem svojim pratiocima servira ogoljene emocije. Brutalno je iskren, na zreo način se suočava s prošlošću, za njega postoji jedna istina, a to je da ne možemo pobjeći od svega na svijetu, ali ne i od sebe. Piše blog jer vodi rat s riječima u glavi, pa preko papira potpisuje primirja. Ne piše da bi bio u pravu nego da bi bio sretan. Pristaje na kompromise samo ako su časni. Daje nam odgovore na pitanja za kojima svatko od nas traga, a istovremeno nas podsjeća kako je najvažnije da pažljivo biramo poziciju iz koje ćemo promatrati svijet u nama i svijet oko nas.

Autor je knjige „Obloge od mastila“ koja je zbirka od 87 priča raspoređenih u sedam poglavlja. Zbirka „Obloge od mastila“ sadrži posebno poglavlje Neobjavljene priče u kome se nalazi sedam tekstova koji nisu bili objavljeni na blogu već su specijalno napisani za knjigu. Osim poglavlja Ogrebotine, Ljubav, Porodica, Balkan, Depeše s Marsa, Neobjavljene priče i Um, u knjizi se nalaze i svi aforizmi napisani u proteklom periodu od deset godina koliko je ova knjiga i nastajala.


Zanimalo nas je kako izgleda biti Bogdan u jednom danu, što je za njega sreća, što misli o šovinizmu i feminizmu...



„U vrline se zaljubljuje, a mane se vole“, napisao si u jednom od svojih skorijih blogova (Govor za matičara u 21. veku). Koje su to vrline, a koje mane koje ti posjeduješ?


Sad kad bolje razmislim, imam utisak da je spisak mojih mana duži nego spisak vrlina. Ili mi toliko bodu oči pa sam njih svjesniji nego vrlina. Neumjerenost u stvarima koje prijaju i koje su ukusne. Potreba za revanšizmom kad sam povrijeđen. Nestrpljivost. Prema bliskim ljudima ponekad znam da budem nemaran jer mislim da je naša ljubav neupitna pa se zanesem u tom stavu. Bandoglavost jer sam 24/7 u oblacima. Što se tiče vrlina mogao bih da izdvojim imanje nulte tolerancije za nepravdu. Uvijek održim datu riječ. Nikad ne kasnim. Ono što osjećam, mislim i govorim uvijek je u dosljednoj povezanosti, pa ljudi znaju na čemu su sa mnom.  



Kažeš da pišeš blog jer vodiš rat s riječima u glavi, pa preko papira potpisuješ primirja sam sa sobom. Kako izgleda biti Bogdan u jednom danu?


Meni je sa mnom zabavno. Trenutno sam u životnoj fazi kada mogu da ostvarim većinu stvari koje zamislim. Možda bi nekome bilo i naporno, jer previše često samom sebi postavljam pitanja Zašto, imam detektivsko oko za najsitnije detalje i uvijek znam šta se dešavao oko mene u vidokrugu od 360 stepeni. Često nalazim u tome inspiraciju, pa kad izdvojim vrijeme za pisanje tada postajem potpuno beskoristan. Niti čujem, niti vidim, niti imam predstavu o vremenu. Fizički odumrem dok ne zapišem sve što nosim u sebi. Nakon toga mogu da nastavim sa življenjem.



Tvoj blog „Blogdan“ postao je veoma popularan. Koliko ti godi takva popularnost?


Lagao bih kad bih rekao da mi ne prija činjenica što ljudi prepoznaju snagu mojih priča. To najviše prija onom dijelu mene koji je bio razočaran u svijet jer mi vraća vjeru u ljude i u postojanje sistema vrijednosti. Popularnost u onom smislu prepoznavanja na ulici, fotografisanja, potpisivanja knjiga nemam priliku da iskusim često, jer ne živim na prostorima gdje je moj blog čitan. U inostranstvu, u Španiji, gdje živim posljednje četiri godine skoro niko ne zna da pišem, niti da imam blog i objavljenu knjigu.



Da li si mogao zamisliti da ćeš steći ovoliku popularnost?


Maštao sam. Maštao sam o tome da neke moje ljubavne tekstove parovi šalju porukama jedno drugom, da neke moje priče profesori čitaju đacima na maturskim večerima, da matičari čitaju moje tekstove na svadbama dok vjenčavaju mladence... I to se upravo događa. Mislim da se ostvarenje snova ne može dogoditi onima koji se ne odvaže na sanjarenje. Čovjek mora dozvoliti sebi da mašta, da ima ideje, da ih valja, oblikuje, kleše – jer to je najvažniji dio stvaralačkog procesa.



Koji su tvoji uzori u literaturi, a koji u životu općenito, ako i može da se napravi distinkcija?


Među uzorima u literaturi mogao bih da izdvojim Danila Kiša čiji stil pisanja i senzibilitet meni izuzetno prijaju. Uživam u slikovitosti stvaralaštva Mike Antića. Volim kada je neko toliko darovit u pisanju da riječima može da ti dočara mirise, ukuse, temperaturu vazduha. Odvede te toliko daleko da skoro izgubiš sebe u tom svijetu koju uspije riječima da stvori. 



Što je za tebe sreća?


Sposobnost da umiješ da je primjetiš.




Da li te je koštala tvoja iskrenost?


Suštinski nije me koštala nikada. U prvi mah možda je nekada ličilo da jeste, ali dosljednost sebi i svojim vrijednostima na duge staze uvijek donosi jedino dobrobit. Jednom prilikom mi se desilo da su i meni i mojoj majci na njen mobilni stizale prijeteće poruke kada sam pisao neke političke tekstove. Kad počnete da zagovarate neku humanističku ideju oko koje počinje da se okuplja veliki broj ljudi, pa makar to bilo i virtualno na internetu, ako određenim strukturama društva, vlasti ili politike smeta da se o toj ideji priča, pokušat će da vas ušutkaju. Meni je to samo pokazalo vrijednost moje iskrenosti, nikako razlog da zašutim.



Trudiš se od života napraviti vječni odmor, ali ne u smislu da ljenčariš i ništa ne radiš, već da te život ne umara. Uspijevaš li u tome? 


Imam utisak da uspijevam. Evo, u decembru punim trideset godina i mislim da sam svoje dvadesete proveo trudeći se da spoznam šta želim a zatim i da te svoje želje sprovodim u djela. Taj proces spoznavanja svojih želja nema kraja, beskonačan je. Zato je moja glavna želja da se odmaram radeći ono što volim.



Što danas čini i jeste pravi muškarac, a što čini i određuje pravu ženu, prema tvom mišljenju?


Postoje mnoge teme koje Balkan nije spreman da pokrene, ili da budem precizniji – nije spreman da čuje istinu o određenim temama. Ovo je jedna njih. Koncept shvatanja polova na Balkanu nijepromijenjen vjekovima unazad. Šta žena smije a šta ne smije, šta muškarac smije a šta ne smije, šta žena mora da bi bila žena a šta muškarac mora da bi bio muškarac – su stavovi nepromijenjeni od XIX vjeka. Pritom, ja ovo ne govorim zato što sam zapadnjački orijentisan i shvatam polove na suviše liberalan način, nego zato što je koncept zabrana i moranja odlika fašizma. Ne postoji prava žena ili pravi muškarac, postoji prava osoba za vas. Obično je to ona uz koju osjećate ljubav. 



Kako doživljavaš današnji feminizam i šovinizam?


Feminizam je na Balkanu stidljiv a treba da bude beskompromisan. Dok je šovinizam sveprisutan a treba da bude nepostojeći. Najstrašnije je što za šovinističke ispade nikad niko ne traži objašnjenje ili izvinjenje od šoviniste, dok oni koji su pro-feministički nastrojeni uvijek bivaju prozivani da objasni zašto misle da je feminizam neophodan.



Za svoju master tezu odlučio si podariti „svet dostupan svima“. Na masteru u Firenci si s kolegama odlučio „obuti tuđe cipele“, vidjeti kako je Firenca prilagođena osobama u kolicima, tako što ste u kolicima prešli cijeli grad. To je bio projekt vrijedan pažnje. Koliko ste ti i tvoje kolege postigli s ovim projektom?


Na lokalnom nivou, postigli smo to da se u Firenci određene stvari promijene i još bolje prilagode osobama koje su korisnici invalidskih kolica jer smo tokom tih nedjelju dana, a i nakon tog projekta bili u direktnom kontaktu s predstavnicima vlasti i organizacija zaduženih za poboljšanje položaja osoba u kolicima. Moje kolege s mastera trenutno žive na različitim krajevima sveta, zato ovaj projekat čeka trenutak da se svako od nas ponaosob izbori da ga u svojim lokalnim zajednicama oživi.



Pješačio si skoro 300 km od Beograda do Niša kako bi pomogao djeci s onkoloških odjeljenja i iz roditeljskih kuća. To je bilo najljepših osam dana tvog života. I to je uistinu gest velikog čovjeka. Da li smo u današnje vrijeme zaboravili biti ljudi?


Nismo. Samo smo zaboravili da nije strašno to i pokazivati. Čovječnost i čovjekoljublje počeli su iz nekog razloga da se smatraju slabošću. Što je apsolutno netačno. Te dvije osobine su najmoćnije osobine u čitavoj vasioni. One daju snagu, one te čine neustrašivim, one ti daju svrhu i motivaciju. Čovjek koji je osvijestio povezanost sebe s drugim ljudima, i koji je osvijestio svoju svrhu prozreo je recept za sreću.