Fikret Kubat: Humanost je vrlina koja krasi dobrog i poštenog čovjeka

Jedan od mudrih citata Gabriela García Márqueza glasi:

Lijepo je to Márquez rekao, ali nažalost živimo u svijetu gdje se ljudi sve manje osvrću na njegove riječi. Biti human i velikodušan, biti topao i osjećajan su karakteristike ljudi koje se danas, pogotovo u ovo ludo vrijeme izuzetno cijene, a koje su na žalost rijetke. Pomoći, pružiti ruku kada je potrebna, posebno onima koji su teško bolesni, čije su dijagnoze jezive, čak na prvi pogled bez ikakvih šansi za izlječenje, obiteljima koje žive na ivici siromaštva i koje jedva skupe novac za režije, a cijena liječenja njihove djece doseže milijunske iznose. Često su šanse za ozdravljene vezane za skupe međunarodne klinike koje ne priznaju humanost, samo sumiraju profit pa je darivati sredstva, koliko god mala ili velika bila,  gesta i korak koji bi trebao biti normalan, human, socijalan, posve prirodan i uobičajen.


A poruka je tako jasna. No da nije sve tako crno, dokaz je i Fikret Kubat, direktor Udruženja Srce za djecu oboljelu od raka



SNL magazin proglasio vas je humanistom godine. Koja je Vaša definicija humanosti?


Humanost je prije svega vrlina koja krasi dobrog i poštenog čovjeka. Ljudi se rađaju s tim finim osobinama, međutim nekada zbog  nedostataka našeg obrazovnog sistema, porodičnog odgoja ili drugih razloga te osobine se izgube. Živimo u sredini gdje su religija, tradicija i druge filozofije utkane u naše živote i upućuju nas  na humanost, ali u stvarnom životu vidimo da ih je sve manje što govori da se vraćamo na bit da je do nas samih. Zadaća svih nas je da konstantno radimo na promociji i izgradnji ove lijepe vrline.



Socijalni eksperti ispituju pravac kojim je čovječanstvo krenulo u pogledu humanost. Jesmo li već ušli u brzi voz koji se otrgnuo kontroli uslijed modernizacije života?


Voz odavno brzo ide, ali mišljenja sam da nikada nije kasno i da trebamo imati više optimizma. Mi smo društvo u tranziciji te postoji veliki jaz između generacija. Ipak svi moramo dati sve od sebe da prave vrijednosti utkamo u odgoj naše djece i ne samo djece nego i odraslih. Da budemo primjer u odgoju, ponašanju, humanim vrijednostima.



Da li su ljudi postali ravnodušni na tuđu nesreću i probleme?


Najbolji primjer da ljudi nisu ravnodušni je naše Udruženje. Nije to ravnodušnost koja je ovdje posrijedi, više mislim da su ljudi često nespremni da saslušaju druge, da saslušaju njihove probleme. Konkretno u našem slučaju, kroz izgradnju Roditeljske kuće i naš rad vidimo da su ljudi suosjećajni, ali im treba konstantno podizati svijest. Djeca u školi ne smiju biti ravnodušna ako im je npr.drug bolestan i nosi maskicu. 



Svi su potvrdili činjenicu da kada radimo dobra djela, radimo to ne samo zbog drugih, nego i sebe. Osjećamo se bolje i ispunjeno. Što nas sprječava da budemo češće humaniji iz ovih sebičnih razloga?


Često se pitamo što uopće znači nekome pomoći? Naši roditelji su nas učili tim vrlinama: da je prvi komšija bitniji od daljeg rođaka i slično. Da što želimo sebi da želimo i drugima i obrnuto. Ne  bi trebalo da mislimo samo na sebe. Zato se često pitam zašto onda samo da nas nevolja zbližava, treba i dobro da nas zbližava. Trebamo biti tu jedni za druge i u dobro i u zlu. Ljudi kada urade nešto dobro i njima to donosi dobro. Oplemenjuju sebe, svoju djecu, svoju porodicu. Ispunjeniji smo i ako smo mi ispunjeni ispunjena je naša porodica i tako činimo cijelo društvo boljim što i jeste poenta.





Ideja Roditeljske kuće u potpunosti ostvarena i  vjerujem da ste ponosni s obzirom na to da taj projekt predstavlja uspjeh bh. društva. Da li ste ikada posumnjali da će ovaj projekt biti uspješno realiziran?


U projekt nikad nisam posumnjao. Ni moj tim, ni roditelji koji su pokrenuli ovu inicijativu, ni ja nismo nikada sumnjali. Vjerovali smo od početka da je to moguće ostvariti i naše namjere su bile iskrene i čiste. Ono u što sam možda sumnjao su ljudi, jer su oni bili kočnica, oni koji su odugovlačili s donošenjem nekih odluka. Tu se opet se vraćamo na čovjeka i na spremnost da pomogne drugima. Međutim mi nikada nismo sumnjali i od jedne inicijative vidimo što smo napravili, veliki objekt koji je danas koristilo preko 130 porodica. Mislim da je ovaj projekt odličan „recept“ i za druge  nevladine organizacije, da trebaju da pogledaju kako se to radi. I ono sto je ključno za nas u ovom projektu jeste da smo uspjeli i da naše poslovanje uskladimo s etikom i profesionalnošću i građani su to prepoznali i zato možemo biti ponosni na ovaj objekt.



Nedavno je uspješno realiziran i projekt ”Moja kosa – tvoja kosa“, i od tada više je 1.600 ljudi doniralo svoju kosu. Uglavnom su donatori bila djeca. Znači li to da ipak ima nade za naše društvo?


Svakako da mislimo da nada postoji. Projekt „Moja kosa tvoja kosa“ je primjer inicijative koji nas ohrabruje i daje nam motiv da idemo dalje i da se borimo. Kada vidite tu dječicu koja su spremna dati dio sebe onda nam to daje nadu i vrlo je važno da tu nadu gajimo, da ne padamo u zamku zvanu pesimizam. Ovaj projekt je pokazao da neke stigme, podjele i razlike koje nam se nameću rušimo i da ih trebamo rušiti, da ih nitko drugi neće srušiti do nas. Trebamo ih rušiti svojim odnosom, ponašanjem i svojom humanošću. Mi smo obišli cijelu BiH i na svakom njenom pedlju smo se osjećali isto jer nas je spajao isti cilj.



Amra Silajdžić Džeko je prva ambasadorica Udruženja. Koliko Vam je važna podrška osoba iz javnog života?


Jako puno osoba iz javnog života je u 15 godina kako postoji Udruženje bilo uz nas i dalje su. Ne samo jedan ambasador, mi imamo njih jako puno, svaki čovjek je u biti naš ambasador. Posebno zadovoljstvo predstavlja kada znamo da se Amra nama javila, kada je ona prepoznala u ovoj djeci snagu, iskrenost, osmijeh koje je potrebno gajiti. Prepoznala je u našoj djeci tihi glas koji treba daleko da se čuje. Ona je vidjela nekoga kome je ta iskrena podrška potrebna i ona se s tim motivima javila Udruženju i nekako je bilo logično da ona  bude jedna od ambasadora Udruženja i da nas predstavlja i u Europi i šire, da šalje jednu pozitivnu sliku o Udruženju i njegovim projektima. Također, on je majka pa još više suosjeća s našim roditeljima i  razumije što naša dječica prolaze. Želimo i da se druge javne osobe uključe na ovaj način te „posude“ svoj glas u priči o ljubavi, razumijevanju, snazi i velikoj borbi.



Čime se najviše ponosite u životu?


Ponosim se svojom porodicom, a posebno dječicom s kojom radimo u Roditeljskoj kući. Nekada je veoma teško kada se izgubi bitka i jedno dijete, ali znate da se morate boriti, da morate ići naprijed, da morate biti njihova podrška i to me uvijek motivira.





Kako izgleda jedan Vaš radni dan?


Svaki menadžer mora jako puno raditi, ali uvijek ističem da sam na prvom mjestu roditelj djeteta koje je liječeno. Funkcije koje imamo su samo slovo na papiru, ali najvažnije je biti čovjek. Najvažnije je okupiti dobar tim ljudi oko sebe, a da bi tim funkcionirao treba puno raditi, motivirati ljude da rade. Dan mi je zaista ispunjen. Često se pitam kako drugi ljudi mogu raditi deset poslova, ja radim samo ovaj jedan i uvijek mi nedostaje vremena.



Nismo magazin koji pomno piše o politici, no ne mogu a da Vas ne pitam koliko politika otežava stanje i rad institucija u našoj zemlji?


Mi svi moramo da se bavimo politikom onoliko koliko nam profesija dozvoljava, jer ako se ne bavimo politikom onda se politika bavi nama. Ja, lično, sam apolitičan i smatram da svi mi bez obzira na političku orijentaciju trebamo raditi svoj posao. Svaki čovjek treba raditi odgovorno svoj posao i onda trebamo biti neko tko će korigirati politiku, neko tko će vršiti pritisak na tu politiku da ona radi svoj posao. Moramo svi zajednički raditi da vratimo povjerenje u naš zdravstveni sistem i to je po meni ključno. Naše opredjeljenje kao Udruženja jeste da imamo bolje zdravstvo, bolje standarde u liječenju i mi ćemo konstantno raditi na tome i tražiti od politike da naša djeca imaju sve potrebne uvjete, jer ih zaslužuju baš onakve kakve imaju djeca u drugim naprednim zemljama.