Adnan Rondić: Da nisam novinar, bio bih doktor

Razgovarajući sa studentima u Bosni i Hercegovini, kojima će poziv biti novinar, saznali smo zašto se zapravo žele baviti ovom profesijom. Mnogi će reći da novinarstvo nije profesija, to je izazov.

Život o kojem neko može samo da sanja. Tako su govorile generacije novinara na ovim prostorima, isto misle i mladi koji danas žele diplomu novinarskih fakulteta. Usprkos niskim platama, nesigurnom poslu i prekovremenom radu mladi i dalje biraju žurnalistiku kao svoju sudbinu.


Kada ste student novinarstva učite kako učiniti nemoguće, kako upravljati svakom situacijom. Novinari su svestrani, hrabri, odlučni, praktični,komunikativni, oprezni ali istrajni, ističu se. Biti novinar nije samo posao već i strast prema istini i želji da se otkrije. Novinar postavlja pitanja koja drugi ne smiju, ne samo na poslu, nego i u životu. Sjajno je, saglasni su, pisati o onome što te zanima, što drugi još nisu vidjeli ili doživjeli.Mi smo prepoznali rad i djelo jednog ovakvog novinara u ovoj godini, a upravo je on studentima s početka priče uzor.


Svoju karijeru je počeo na Hayat TV, a danas je prepoznatljivo lice i glas Al Jazeere Balkans. Iako se prvobitno trebao baviti medicinom, često kaže  da se ne kaje zbog ove profesije. Njegovo ime je Adnan Rondić i on je Novinar godine 2018.



U svijet novinarstva zakoračili ste s početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, iako ste tada studirali medicinu. Šta je utjecalo na takav jedan zaokret u karijeri? 


Još kao dječak rado sam pohađao novinarsko – dramsku radionicu na tadašnjoj TVSA, koju je vodio pokojni Tonko Marčić. Bila je to sjajna prilika za sticanje osnovnih znanja o novinarstvu, prilika za sticanje govornih vještina i naravno, za druženje s tada vrhunskim radijskim i televizijskim novinarima, voditeljima, spikerima. Vremenom, medicina je postala moj životni izbor, ali taj plamičak nečega što se može nazvati novinarstvom, nikada se nije gasio. I očito je bio dovoljan, da u februaru 1992, počnem raditi na novoosnovanoj Hayat TV.   



Počeli ste kao novinar televizije Hayat gdje ste proveli dobar dio svoje karijere. Kakve Vas uspomene vežu za taj period ? 


Lijepe su to uspomene. S obzirom na period u kojem sam se počeo baviti novinarstvom, bilo je mnogo izazova, različite vrste. No, zajednički, s kolegicama i kolegama, savladavali smo ih, učili uz rad, učili na greškama, upoznavali se s novim tehnologijama. Hayat je bio i ostao moja prva novinarska ljubav i s velikim zadovoljstvom rado se sjećam tog perioda moga života. 





Vaše godine rada su vjerujemo donijele i velika iskustva. Kako biste opisali razliku između Vašeg sadašnjeg rada u odnosu na Vaše početke? 


Iskustvo jeste ključna riječ. Nema čarobnog štapića koji će od vas, u trenu,napraviti osobu koja  pristojno radi svoj posao. I tako je u svakoj profesiji.Imaju samo vrijeme, savladavanje prepreka, učenje, sticanje iskustva. Vremenom, čovjek nauči da se bolje nosi sa stresom. Samopouzdanje raste, lakše se donose odluke, manje je nedoumica. No, važno je ne upasti u zamku,  po principu : "Kako ćemo, lako ćemo",  već s jednakom pažnjom i adekvatnom pripremom pristupati poslu.   



Šta prema Vašem mišljenju čini pravog i istinskog novinara? 


Biti glas onih čiji se glas ne čuje. Ili "Voice to the voiceless.", što je Al Jazeerina deviza.  Biti tačan, pa tek onda brz. Biti pristojan.  



Koliko je danas teško biti objektivni novinar u BiH? 


Koliko god da je teško, a zna biti, jedna od misija novinarstva je i osvajanje slobode, osvajanje prostora u kojem će osnovni postulati novinarstva, imati smisao. Jeste, ponavljam, teško, ali nije nemoguće.   



Da li imate uzore u novinarstvu? 


Ne bih rekao da je riječ o uzorima, ali rado sam i uvijek ću rado čuti, saslušati i poslušati ljude koji znaju svoj posao, koji razumiju šta je novinarstvo. Posebno se ovo odnosi na one koji dio u novinarstvu koji zovemo zanatski, rade na najbolji način. Takav je sjajni novinar Konstantin Jovanović, naš dragi Kole.



Na Al Jazeeri vodite Vijesti, te emisije  "Kontekst“ i "Kontrasti",  ali se često javljate i s terena. Kako izgleda Vaša priprema za studio, a kako se spremate za izvještaj s lica mjesta? 


Ključna riječ je  priprema. Važno je razumjeti ono što čitate, govorite, pitate, znati zbog čega izgovarate upravo to što izgovarate. Uz sve to, bitno je da razumijevate ono što se zove "faktor vremena", bilo da je riječ o vašim sugovornicima ili vama samim, kad, recimo, izvještavate s terena.  To je sva filozofija, bez obzira o kojoj novinarskoj formi je riječ.  



Možete li izdvojiti Vama najinteresantnije sagovornike u karijeri? 


Pa lakše bi mi bilo nabrojati dosadne sugovornike. (smijeh) Mnogo, mnogo zanimljivih ljudi sam sreo u ovih 26 godina bavljenja novinarstvom, no uvijek ću na prvo mjesto staviti one sugovornike koje nazivamo "običnim " ljudima, a koji, skoro bez izuzetka, govore otvoreno, iskreno, bez kalkulacija, životno, razumljivim jezikom.   





Koji su to uslovi koje danas za Vas emisija mora imati da bi se smatrala uspješnom? 


Možda ću biti dosadan, ali opet ću ponoviti: "Priprema"! Uz sve ono što sam naveo u jednom od prethodnih odgovora.   



Mnogo putujete i time se upoznajete s raznim ljudima i kulturama kao novinar – reporter. Gdje ste se najbolje osjećali i gdje su prema Vašem mišljenju najprijatniji ljudi? 


Ne bih da zvuči kao fraza, ali ljudi su, u ogromnoj većini, prijatni u svakom kutku planete. Nema toplijih i hladnijih ljudi, u kontekstu geografskog podneblja, pogotovo kad se komunikacija personalizira. Ja se najugodnije osjećam u Istanbulu, i Turskoj inače, ali to je ljubav koja traje sada već decenijama, koja se njeguje. No, ta ljubav spram Istanbula, nije umanjila sjajna iskustva koja sam imao s ljudima diljem Evrope, u Australiji, u Egiptu, Sjedinjenim Državama, Tunisu, Iranu, Siriji....Itd, itd.  



Izdali ste knjigu „Živjeti Srebrenicu“. Knjiga je drugačije koncipirana u odnosu na ostala takva djela. Koliko je emocije uneseno u ovo djelo? 


U knjizi sam donio presjek dešavanja u Srebrenici jula 1995.,  pisao o različitim i brojnim posljedicama počinjenog genocida, uz mnoštvo svjedočanstava preživjelih ljudi iz tog dijela Bosne i Hercegovine, ali i o životu onih koji su odlučili da se u Srebrenicu vrate. Tu je i dio mog magistarskog rada o medijskoj diplomaciji u kontekstu srebreničkog genocida. Treći dio čini desetak priča o mom ličnom iskustvu u Srebrenici i sa Srebreničankama i Srebreničanima. O odličnim ljudima. Koje sam zavolio, kao najrođenije. I kojima idem, kao najrođenijim. Srebrenica je moj najvažniji zadatak. U svakom smislu. I to se nikada neće promijeniti.  



Često izvještavate i iz kriznih područja. U pripremu za takav poduhvat morate ukalkulisati mnogo toga, od same pripreme do potencijalnih opasnosti. Da li Vas je ikada strah? 


Naravno. Strah je sasvim očekivana, normalna ljudska reakcija. Nije riječ o paralizirajućem strahu, već o, nazovimo to tako, stimulirajućem, zahvaljujući kojem ne zaboravljam gdje sam, kakvim sam opasnostima okružen i koji mi omogućava da ne srljam, već da koliko je to moguće, staloženo uradim posao.  



Tokom svih ovih godina Vašeg rada bili ste mentor mnogima, a prema mojim informacijama i direktoru našeg magazina. Koliko Vas danas čini sretnim da ljudi koji su od Vas naučili posao budu uspješni u svom? 


Prije bih rekao da smo rado i često razgovarali, nego što je riječ o klasičnom mentorstvu. Uvijek mi je zadovoljstvo razgovarati s kolegicama i kolegama i to je dvosmjeran proces. Učimo jedni od drugih. I sretan sam kad i kod sebe i kod drugih prepoznam rezultate tog učenja. Sjajan je to osjećaj.





Kojeg biste od kolega novinara izdvojili prema nečemu posebnom? 


E, to neću, ni po koju cijenu (smijeh). Da mi neko ne zamjeri, jer imamo, zaista, sjajnih novinarki i novinara. I spisak bi bio prilično dug, kad bih ih sve nabrajao.  



Da li nam možete ispričati jednu od smiješnih anegdota iz Vašeg dosadašnjeg rada? 


Mnogo je takvih situacija bilo i one su važne. Važne, jer pokazuju da smo svi ljudi: I oni s kojima razgovaramo i mi, novinari. I smijeh je često znao "otopiti " situaciju, olakšati dolazak do pravih odgovora, razbiti tremu....



Da niste televizijski novinar, da li biste možda bili radijski voditelj ili novinar u printanim medijima? 


Bio bih doktor. (smijeh)



Da li prema Vašem mišljenju novinar, TV voditelj, treba da pazi na stil oblačenja? 


Svakako. Klasika u studiju, uz poneki dodatak, koji vas može učiniti prepoznatljivim, nešto više "slobode" u izvještavanju s terena, urednost u svakoj situaciji. Pa i kad izvještavate iz ratne zone.  



Koliko Vi pridajete pažnje tome? 


Trudim se da to bude upravo tako kako sam opisao u odgovoru na prethodno pitanje. Može zvučati pomalo snobovski, ali volim i u poslu pokazati dobar komad odjeće 



Šta Adnan Rondić voli da radi u slobodno vrijeme? 


Provodim vrijeme s porodicom i prijateljima, putujem, čitam i redovno treniram. No, ovdje posebno želim da izdvojim druženje s devetomjesečnim Alijem, sinčićem mojih bliskih prijatelja. Veliko mi je to zadovoljstvo i posebna privilegija. 



Proglašeni ste novinarom godine. Koliko vam to imponuje? 


Bio sam iskreno obradovan, kad sam saznao za tu odluku Vašeg magazina. Televizijskim novinarima, poznatim po izraženoj sujeti – a ni meni je ne manjka, iako sam je vremenom, čini mi se, uspio staviti pod kontrolu, priznanja uvijek gode.    



Kada biste Vi mogli izabrati muškarca godine ko bi bio vaš izbor? 


Tu odluku prepuštam Vama. I ne sumnjam u Vaš izbor!