Ermin Bravo: Gluma je nešto čime sam se zarazio i nikada se nisam izliječio

Gluma je nešto čime sam se zarazio i nikada se nisam izliječio.

Najuzbudljivije u glumi za glumca godine Ermina Bravu jeste svojevrsno razmjenjivanje istine, osjećaja života, intenziteta i ekstremnosti trenutka. Oduvijek ga je zanimala umjetnost i da je sudbina htjela drugačije, Ermina danas možda i ne bismo gledali na filmu i u pozorištu.  


Gluma za Ermina Bravu je kao hod po žici. Ta žica u pozorištu se nalazi na 20 metara visine, dok je na filmu na podu. Biti glumac danas u Bosni i Hercegovini Bravo promatra iz objektivnog i subjektivnog ugla. Subjektivno dosta radi i ima sreću da dobiva puno prilika, dok objektivno gledajući smatra da je teško biti umjetnik u BiH i čekati prilike kojih nema.



Da li si oduvijek znao da ćeš biti glumac?


Nekako sam osjetio da će moj poziv biti vezan za umjetnost. Bio sam siguran da će to biti muzika; u jednom trenutku ček solo pjevanje, pa slikarstvo... Arhitektura me uvijek zanimala... Privlačila me muzika i komponiranje, sviranje bilo kakvog instrumenta... I onda sam se kao tinejdžer amaterski okušao u glumi i shvatio da je to to, da tu mogu biti sve što sam oduvijek htio, da mogu da uđem u svaku profesiju, budem gost neko vrijeme i saznam puno o svijetu. Da mogu spoznati drugog kroz sebe. Gluma je nešto čime sam se zarazio i nikada se nisam izliječio. 



Nedavno si se okušao i u režiji. Za svoj redateljski prvijenac „Dah“ na 24. Sarajevo Film Festivalu si dobio Srce Sarajeva za najbolji kratki film. Kako si se snašao u ulozi redatelja?


Nije baš kao da sam trebao da dizajniram raketu. Nije daleko od mog poziva. Čak pomalo i prirodno u smislu toga da predajem na Akademiji i radim s mladim glumcima i dajem indikacije i upute, da ih vodim. Tako da mi ta strana nije uopšte bila nepoznata. Filmski set poznajem s ove strane, ispred kamere i imam i tu dosta iskustva. Ono što mi je bilo novo jeste proces montaže, postprodukcije i taj dio kreiranja filma koji mi je jako uzbudljiv. Volim ljude zaljubiti u neku ideju u koju vjerujem. To mi se sviđa. 





Da li je tvoj glumački poziv umnogome utjecao na sam pristup režiji?


To je moje iskustvo i ja ga ubrizgavam u načinu na koji vidim režiju. U ovom kratkom filmu glumci su mi bili izuzetno važni u pričanju priče. U radu s njima nisam imao nikakvih problema niti strahova, znao sam da sam tu na domaćem terenu. I vizualnost je nešto što me je oduvijek zanimalo, te mislim da slika u filmu jednako dobro može pričati priču. U filmu „Dah“ izraziti su kontrasti dana i noći, ljeta i zime, mladosti i starosti i s obzirom na to da nema dijaloga i kroz te segmente sam pričao priču. Sadržaj je diktiraoformu. Volio bih sigurno promijeniti stil, način pričanja priče u odnosu na drugu temu koju budem radio.



Ostvario si veliki broj uloga, što u teatru i na filmu. Možeš li nam izdvojiti neko iskustvo s filmskog seta ili s probe jedne od predstava?


Ima ih puno. Volim jednu anegdotu s predstave „Noževi u kokošima“ koju sam igrao s Mirjanom Karanović i Edhemom Husićem. Puno sam od Mirjane naučio o glumi i odnosu s publikom. Sjećam se da je u toj predstavi, koja se igrala na zemlji, neko u prvom redu jeo košpice i bacao na pod i to baš na zemlju na scenu. Mirjana je prišla toj osobi, uzela mu košpice i iznijela vani, te mu na kraju predstave i vratila. S njom je uvijek zanimljivo igrati zato što osjeti scenu kao sveti prostor. Ako neko to ugrožava, našu igru ili doživljaj ostatku publike, onda se ona bori za predstavu čak i tako da prekine i obračuna se s takvom osobom. Toga se sjećam. Bio sam vrlo mlad i to me je odredilo u odnosu na svetost posla kojim se bavim.



Koja je po tebi prednost teatra, a koja filma kao umjetnosti i kakvo je tvoje stanovište o bh. teatru i bh. filmu?


Imamo toliko puno kvalitetnih individua, izuzetno kreativnih i talentovanih ljudi, redatelja i glumaca, autora, koji zbog nedostatka kvantiteta ne mogu da realizuju svoje potencijale. Gdje god da se neki naš film ili predstava prikaže vani, ljudi su fascinirani našim talentima. Koliko talentovanih umjetnika imamo, a prosto nemamo gdje vježbati. Naravno da je na kraju stvar sistema, određene vrste emancipacije, ali i borbe sa konzumerizmom i kapitalizmom. Kultura se gura na tržište zbog nerazumijevanja njenog civilizacijskog i duhovnog utjecaja i značaja.





Da li je moguće opstati kao glumac u današnjoj Bosni i Hercegovini?


Tu stvarno trebam razdvojiti objektivno i subjektivno. Objektivno iz ovih razloga o kojima sam govorio i nedostatka kvaniteta i malog broja pozorišnih produkcija, eventualno jednog filma godišnje... Jako je teško biti umjetnik ovdje i čekati priliku koje nema. Naravno da su ljudi frustrirani. S druge strane, subjektivno gledajući, ja dosta radim i imam sreću da dobivam puno prilika i da su te prilike skoro uvijek neki odlični materijali, ili prilika za glumačku transformaciji gdje mi redatelji nude stalno različite uloge u projektima. Mogu i biram dobre projekte i s te strane se osjećam privilegovanim u ovom sistemu gdje se skoro ništa ne radi, tako da mi je jako teško biti objektivan. Ali baviti se bilo kojim poslom u najsiromašnijoj zemlji u Evropi nije lako.  Ovdje su ljudi željni kulture, željni umjetnosti, vole domaći film i domaće predstave. Samo što biraju primitivne i polupismene političare koji se bave odlučivanjem o kulturi i statusu umjetnika.



Postoji li tebi tvoja najdraža filmska i uloga u teatru?


Jako mi blijedi odnos prema svakom projektu koji završim, filmu koji snimim ili predstavi koja se više ne igra. Uvijek mi je najdraža uloga koju trenutačno radim. Jako malo razmišljam o prošlosti, o onome što sam do sada radio tako da mi je iz tog razloga teško odgovoriti na to pitanje.



Sarađivao si s brojnim redateljima i redateljicama, glumcima i glumicama. Da li postoji neko iz filmskog i teatarskog svijeta s kojim bi žarko želio da sarađuješ?


Na primjer, od glumica mi je žao što nisam radio s Nadom Đurevskom.Volim raditi sa starijim glumcima koji imaju puno iskustva i izuzetno poštujem trajanje u profesiji. Od redatelja, na filmu nisam radio s Pjerom Žalicom, ili s Aidom Begić s kojom sam radio samo njen diplomski film. Od regionalnih teatarskih redatelja: Paolo Mađeli ili Jednij Lorenci.



Da li bi želio da nekada radiš u tzv. holivudskoj tvornici snova?


Ne razmišljam uopšte tako o glumi na filmu ili pozorištu. Nije mi važno gdje ni kakva je produkcija. Važno mi je da je autentično, da postoji vizija, autorski pečat. Zato mi je drago da sam dio evropskog filma i da sam imao sreću raditi s našim redateljima i redateljicama koje su ozbiljna imena evropskog filma.





Koji su ti uzori u glumi?


Neću reći ništa originalno kada kažem Daniel Day Lewis i Meryl Streep. Puno mojih kolega će to reći. Ne bez razloga, jer su to izuzetni umjetnici koji podižu kriterije u našem poslu, koji su glumci transformacije, ne ponavljaju se i uvijek su svježi i istiniti. Uvijek biraju kvalitetne projekte i u javnom diskursu su progresivnih životnih i političkih stavova.



Kakvu vrstu filmova voliš da gledaš? Tvoj najdraži film?


Volim autorske filmove, neovisno o žanru. Volim komedije, a veoma malo komedija mi se sviđa. Volim filmove u kojim redatelji odlično rade s glumcima poput Mikea Nicholsa ili Miloša Formana.



Da li misliš da glumci moraju strogo da vode računa o svom izgledu jer su javne ličnosti i kao takvi bi trebali da se u najboljem svjetlu predstavljaju javnosti?


Ne. Naše tijelo je naš instrument podložno promjenama u odnosu na lik koji treba da igraš. Ja volim transformacije. Često su mi redatelji i redateljice tražili da se udebljam ili smršam deset kila. Stvar je ne samo vanjskog izgleda već i ličnog osjećanja. Drugačiji mi je osjećaj ako znam da je lik težak ili lagan, kako se nosi, kako hoda, šta jede. U tom smislu glumac je dužan imati odnos prema tijelu. To je više neka estradna varijanta u kojoj glumac treba da izgleda po nekakvim standardima, ne znam ni kakvim.... Šta bi to bila ljepota? To je tako relativno i podložno trendovima. Nikad si ne možeš priuštiti da budeš u trendu, da imaš trendovsku frizuru ili trendovsko tijelo, najmodernije tetovaže... Zato što ću možda igrati nekoga iz 18. stoljeća, u isto vrijeme iz tridesetih godina, iz budućnosti , ili nekog humanog robota, tako da volim da budem spreman na sve.



Da li je tvoja varijanata opuštanja jednostavno uz dobru knjigu ili film/seriju ili prakticiraš i neki vid tjelovježbi?


Knjiga. Volim intenzivne pisce s posebnom rečenicom, originalnom, sočnom, mesnatom, kao Nabokov ili Bruno Šulc.



Koje je tvoje stanovište o starenju, jer kako znaju da kažu za glumce poput tebe da su poput dobrog vina, što više stare sve su više bolji?


Ja volim starenje i na sebi i na drugim ljudima. Volim bore, ožiljke, sijede. Ne volim trend terora mladosti gdje se traži da budeš mlad čak i kad to nisi. U tim borama i ožiljcima vidim neki proživljeni život. Iako ne mora biti, asociraju me na mudrosti i nakupljeno znanje. Volim starenje i kod sebe, jer kako sam već rekao ne volim se vraćati u prošlost i volim sebe ovakvog kakav sam sad. Volim sve što sam preživio do sada, i dobro i loše, jer me je napravilo ovakvim.



Šta po tebi čini modernog muškarca i kakav je moderan muškarac u Bosni i Hercegovini?


Socijalno i politički osviješten i bori se za rodnu ravnopravnost. 





Šta je to što možemo očekivati od Ermina Brave u budućnosti?


Radim na scenariju za dugometražni film. Očekuje me prezentacija kratkog filma „Dah“ na festivalima. Počeo je njegov festivalski život tako da se radujem susretima s publikom.



Kako se nosiš sa svjetskim trendovima, koje u tvojoj glumačkoj profesiji diktira Hollywood?


Zapravo, u glumi je uvijek, čini mi se, isti trend ostao: Istina. Kroz nju se ljudi prepoznaju u onome što radiš. Bavimo se refleksijom stvarnosti postavljajući publici ogledalo koje nekad realan odraz stvarnosti, a nekad je konveksno ili konkavno. Nekad iskrivljuje sliku pa se tome i smijemo i plačemo. Istina je uvijek u trendu.



I za kraj, proglašen si glumcem godine u BiH. Koliko ti to imponuje?


Raduje me da je neko napravio neku selekciju i pratio rad mene i mojih kolega, te me na jedan način izdvojio. Dosta mojih kolega je imalo vrlo uspješnu godinu i mislim da su jednako to zaslužili.