Zijah A. Sokolović: Pozorište me promijenilo, a gluma me izokrenula

Ovo prizanje je dokaz da sam igrao i da igram. I da postojim. I da ste me vi gledali i gledate.

Zijah A. Sokolović je autor, redatelj, glumac, pisac i profesor koji je osmog novembra proslavio 50 godina umjetničkog rada. Vremenski period je to tokom kojeg je dobio 76 nagrada i priznanja. 


Sarajlija s bečkom adresom, Zijah A. Sokolović mišljenja je da je glumac vladar iluzije, te ne smatra sebe humoristom, niti teži da se služi samo humorom kao glumačkim sredstvom. Onima odraslima krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća u BiH ostao je upamćen po TV seriji „Memoari porodice Milić“, emisijama za mlade „Otvori prozor“ i „Nedjeljni zabavnik“. U Malom pozorištu, Kamernom teatru 55, petnaest godina zaredom igrao je za skoro istu publiku, a od marta 1983. postaje slobodni umjetnik.



Ove godine slavite 50 godina profesionalnog rada, kao glumca, reditelja, pisca i profesora.

 

Nisam želio da slavim Vrijeme, jer možda Vrijeme ne prolazi, nego stoji, a samo ja prolazim i skupljam godine. Možda 50 godina i ne postoji, nego čovjekove misli, emocije i djela čine neki čudni zbir. Želio sam se, eto,  djelima, glumačkom igrom, zahvaliti pozorištu što ne može da postoji bez Glumca. Možda je i to, neko, slavlje.



Pedeset godina (8. novembar 1968.) je dug period?


Za Glumca i njegovo tijelo, za njegovu dušu, skoro dug period.



Šta se to promijenilo od kada ste počeli nastupati?


Ha, dobro ste to rekli, "nastupati"! U svakom "javnom nastupanju", ima nešto stidno i nedopušteno, skoro nepristojno. I u tom procesu, ja sam se promijenio. Toliko sam se promijenio, pozorište me promijenilo, gluma me izokrenula, da se skoro i ne sjećam kakav sam bio. To je zato, što i sada stalno igram, pa se mijenjam. I u tome nepristojno uživam. A oko mene svijet se mijenjao kroz ratove, izložbe, bolesti, filmove, pljačke, pozorišne predstave, klimatske promjene, skulpture, terorizam, knjige, televiziju, poeziju.U stalnoj, prividnoj ravnoteži. Skoro da se ništa i nije promijenilo, ali ipak ima više diktatora, a manje ljudi koji drže svjetski kapital i informacije. I ima više gladnih i raseljenih. Ima više lopova. Ali, ima više i umjetnika.



Pedesetogodišnjicu ste obilježili raznim glumačkim aktivnostima?


Zanimljivo korištenje pozorišta kroz predstavu LIJEVO DESNO GLUMAC, u Centru za kulturu Travnik, Narodnom pozorištu Mostar i u sarajevskom SARTR-u, kao neka vrsta lijeka ili terapije ljudima koji su neizlječivo zaraženi televizijom, a velika tajna pozorišta i Glumca i glume im dođe kao infuzija. Izložba pozorišnih plakata predstava koje sam režirao po svijetu u Ateljeu Figure, kao stvarni pokušaj da se otvore prozori i vrata u neku neizvjesnu umjetničku prošlost. Šetnja ulicama grada Sarajeva, okovan u "daske koje život znače", posipan vodom, krvlju i cvijećem, kao simbol da je Glumac i da sam ja, kao Glumac, i lopov i lakrdijaš, i umjetnik i kurva, i filozof i prevarant, i bijednik i poeta, i luda i budala. Da sam prosjak koji moli da igra u pozorištu i nepoznati koji kleči na kamenicama da bi se pojavio na televiziji i u TV seriji.





Izjavili ste da se ne bavite pozorištem da biste glumili, već želite da igrate da biste nešto rekli. 


Da! Ne želim da igram ili da glumim, da bih ja sam uživao u igri ili glumi. Ja kao živ čovjek, a po zanimanju Glumac, pomoću glume u formi pozorišne predstave želim da im nešto "kažem". Kazalište! Da ih upozorim, da im pokažem trenutke njihove svakodnevne radosti i tuge. Pozor! Pozorište!



Šta želite "kazati" i na šta želite "upozoriti"publiku?


Da se pozorište ogleda u stvarnosti i da pomoću pozorišta mogu bezbolno sagledati i doživjeti tu svoju stvarnost. Stvarnost takva kakva jeste, a oni je ne vide takvu. Stvarnost koja bi mogla biti drugačije, a oni ne znaju da može. Stvarnost koja je tragedija, a u stvari komedija! Ili komedija koja je, stvarno, tragedija. Eto. Može onda i stvarnost da se ogleda u pozorištu. 



Prvu profesionalnu ulogu ste odigrali u predstavi „Pas koji pjeva" Miodraga Žalice i tako je počeo Vaš glumački put?


Da li pas može da pjeva?! Ne! Ali u pozorištu može sve. Tako je simbolično, počeo moj profesionalni život. "Pas koji pjeva". Vauuu! Vauu!



U martu 1983. postajete slobodni umjetnik?


Napustio sam takozvani radni odnos. Simbolično, prestao sam "raditi" i ja sam postao "slobodan", što možda znači da su svi drugi ostali da "rade" i da nisu "slobodni". Ha! Odlazak u slobodu je bila istinska želja da upoznam taj veliki svijet, da tražim i otkrijem nešto novo, nepoznato i u tom svijetu i u pozorištu tog svijeta. Bio sam Glumac u Malom pozorištu, Kamernom teatru 55, petnaest godina, igrao za skoro istu publiku petnaest godina! Mislio sam, pa neću valjda sljedećih 35, do penzije, igrati za istu publiku, kojoj sam i ja već sigurno dosadio s tom svojom glumom. Bio je imperativ da se rastanemo. I još, neću valjda sljedećih 100 godina čekati, čekati da mi neko nekad da da igram neku ulogu. Idem sam da tražim da igram.





Kako je to izgledalo tada biti slobodan umjetnik, a kako izgleda danas?


Tada, a i danas je potrebna hrabrost da budeš slobodan umjetnik, jer prvenstveno moraš osigurati neku materijalnu osnovu, koja ti daje sigurnost da lutaš u toj svojoj umjetničkoj slobodi. I to je vrlo teško. A opet, kada nemaš tu slobodu, osuđen si na repertoar pozorišnih predstava u kojem dobijaš da igraš što ti ponude i naravno za platu s kojom si tradicionalno nezadovoljan. Sa slobodom, postaješ "rob svog radnog odnosa", ali biraš da igraš što te ispunjava i raduje i što te kao Glumca i čovjeka mijenja. Ravnoteža između materijalne stvarnosti i iluzije umjetnosti je moguća i nju treba potražiti.



Oni odrastali devedesetih godina prošlog stoljeća pamte Vas po TV seriji „Memoari porodice Milić".  Kakva Vas sjećanja vežu za taj projekat?


"Niko, niko kao ja", "Nedjeljni zabavnik", "Notna svaštara", "Pitam se, pitam", "Otvori prozor", pa i "Memoari porodice Milić" su bile televizijske serije, koje su svojom strukturom različitog sadržaja, u tom vremenu bez mobilnih telefona, obilježili vrijeme koje smo provodili ispred televizije. Televizija je tada bila, koliko-toliko, izvan dometa kapitalizma i nacionalizma i imala je u sebi neku romantičnost ovoga, onoga, svijeta, jednu naivnost i neposrednost, koja nam se sada, iz naše prljave stvarnosti, čini još više naivnom i infantilnom. Zato i tugujemo za tim vremenima ili serijama, jer su dokaz koliko smo se izgubili u vrtlogu ljudske civilizacije. Danas nismo ni romantični ni infantilni, mi smo sada nacionalni. A takve su nam i serije.



Nastupali ste širom regije, Evrope, a i svijeta. Gdje ste najbolje primljeni od publike?


Tekst predstave "Glumac...je glumac...je glumac", na različitim jezicima je igran u dvadeset pet zemalja svijeta. Najbolje kritike i najduže su igrali Justus Neumann u Beču i Alain Dare u Parizu. "CABAres, CABArei", na bugarskoj jeziku u Sofiji je doživio pravu kabaretsku sudbinu. "Medvjed" Antona Pavloviča Čehova, komedija kao šala, a šala za džez trio i jednog Glumca u deset slika je doživljavao fantastične ovacije u Rusiji i Moskvi. Tu sam i dobio Grand Prix za režiju. "Glumac...je glumac...je glumac" najviše puta odigran u Zagrebu, 366. "CABAres, CABArei" je najbrži put do publike imao u Ljubljani 330 igranja. Već dvadeset godina, svaki mjesec igram "CABAres, CABArei" u Zagrebu, Teatar Exit, i u Begradu, Pozorište Slavija. A evo i u Sarajevu osam godina, u JU Centaru za kulturu.



Koliko i kako je ko od publike reagovao na Vaš jedinstveni smisao za humor?


Hmm. Ja nisam, mislim, humorista, niti težim da se služim samo humorom kao glumačkim sredstvom. Glumačka sredstva, s kojima pokazujem šta lik koga igram, misli i(li) osjeća, tekst, pokret, su vrlo neobična i nepredvidljiva za publiku. I to iznenađenje kod publike rađa homerski smijeh koji rađa serotonin. Tragičnost staviti na nivo komedije i obratno u glumačkom sredstvu i načinu, ta hrabrost igre čini sve predstave, pa i moje, dugovječnim.





Kako su nastajala Vaša najveća djela "Glumac... je glumac... je glumac" i "CABAres CABArei"?


Želio sam, predstavom "Glumac...je glumac...je glumac" i glumačkom igrom, da dokažem da je Glumac vladar iluzije. Kada počne nezaustavljiva prolaznost pozorišne predstave, tada publika vjeruje kao da nešto jeste što zapravo nije, a to vjerovanje ide pomoću Glumca. Glumac je vladar iluzije! A "CABAres, CABArei" upozorava na nepristojnu kulturu starenja, koja se analizira u trenutku krize srednjih i svih drugih godina. Kabare viče, analizira, galami, psuje, filozofira, moli, da se živi "SAD, ne sutra, ne juče.! SAD", Da se živi u ovom trenutku sada, jer dolazi budućnost, a budućnost je groblje. 



U vašim monodrama i predstavama, posebno mjesto ima predstava „Kobajagi donijela me roda". Odakle Vam inspiracija za jedno takvo djelo? 


To je želja da se poigram s granicama glumačke igre. Šta sve može Glumac da odigra? A može sve! Glumac može i da odigra kako se rodio i da se, još, sjeća svega. Svakog svog mjeseca i svakog detalja u njemu. I još, može da komentariše i sebe i svijet u koji će doći i svijet u koji je došao. Tako i tada je nastao i Thearto projekt u Salzburgu koji sam gradio sa Austrijancima petnaest godina! I dobio Zlatni lovorov vijenac Evropske Unije. Treba samo malo slobode od materijalizma i malo ludosti u slobodnoj igri.



Koji je Vama najdraži Vaš projekat?


Najemotivniji. Kada smo, u okviru Thearto projekta igrali 65 pozorišnih predstava za djecu s posebnim potrebama. Jedna predstava, za jedno bolesno dijete, u njegovoj sobi, pored njegovog kreveta. Aaah! Taj susret s bolešću, željom za životom, strahom, tugom, plakanjem, vrištanjem, i ljubavlju. Susret s najiskrenijom ljubavi. Čistom ljubavi! Neiskvarenom ljubavi. Nemoćnom ljubavi! Pozorište kao terapija.





Pored teatra, ostvarili ste i brojne uloge na filmu i u TV serijama. Nekako Vaša najbolje uloga je ona iz filma „Jasmina" redatelja i scenariste Nedžada Begovića. Kako je bilo raditi s Nedžadom na tom filmu?


Taj film volim neobično. Jer je i Nedžad Begović daleko neobičan. Taj čovjek, u tom filmu, to dijete, taj njihov susret i ljubav i taj njihov rastanak. Kako umjetnost može da te nauči da ljubav boli. I on, taj čovjek, ostavljeno dijete, kojemu će se sve želje ispuniti kada napravi stoj na rukama i onda digne u zrak te iste ruke. I stvarno, digne ruke u zrak! Hej, ludilo!



Kakva je prema Vašem mišljenju kulturna politika u Bosni i Hercegovini?


Mislim, ova država je premlada da bi uspostavila tradiciju kulture. U ovoj državi već postoje dvije kulturne politike koje se oslanjaju na kulturu izvan granica BiH i tako postaju nekulturne za prostore BiH. Ostaje jedna mlada opcija samosvijesti i racionalne izdržljivosti i kontrolisane borbe za jedinstveni kulturni identitet onih koji ostaju da tu žive. Jedinstveni u izgradnji nove nestranačke kulturne politike, s novim mladim ljudima, umjetnicima. Ja vjerujem. 



Šta prema Vama čini modernog muškarca u BiH?


Moderan je svaki muškarac, pa i onaj u BiH, koji čita knjige, ide na izložbe i koncerte klasične muzike. Onaj koji ide u pozorište i gleda filmove koji se ne reklamiraju. Onaj koji nema golu nogu u mokasinama, nego čarapu. Onaj koji ne pušta preglasno omiljenu muziku u autu otvorenih prozora. Onaj koji redovno pere gaće i popravlja zube. Moderan je onaj muškarac koji liči na sebe, a ne na nekog s reklame. Moderan je onaj, koji ne cupka nogom i ne palaca jezikom kada čuje narodnjake. Moderan je onaj, koji je bio u ratu, da bi se branio.



Dodijeljeno Vam je priznanje za životno djelo. Da li Vam to imponuje?


Naravno. Hvala vam. To priznanje  je dokaz da sam igrao i da igram. I da postojim. I da ste me vi gledali i gledate. To je priznanje i vama samima, priznanje da postojite!