Danas se širom svijeta obilježava Svjetski dan pozorišta

Već više od 50 godina se 27. marta obilježava Svjetski dan pozorišta.

Tradicija proslave Svjetskog dana pozorišta započela je još 1961. godine na devetom ITI (Međunarodni pozorišni institut) kongresu, kada je tadašnji predsjednik Finske, Arvi Kivimaa predložio da se započne s proslavom Svjetskog dana pozorišta. Od tada se na ovaj dan obilježava Svjetski dan pozorišta – na dan otvaranja Teatra nacija u Parizu 1962. godine.


Svake godine se piše tradicionalna međunarodna poruka koju uvijek piše druga pozorišna ličnost. Prvu poruku 1962. godine napisao je Jean Cocteau, a autor ovogodišnje je svjetski prizanti pozorišni reditelj Clarlos Celedran.


Carlos Celdran, Kuba


"Prije nego što sam kročio u pozorište, moji učitelji su već bili tamo. Sagradili su svoje kuće i svoje poetike na ostacima sopstvenog života. Mnogi od njih su nepoznati ili ih jedva pamte: radili su u tišini, u poniznosti svojih probnih sala i prepunih gledališta, da bi potom, nakon mnogo godina rada i izvanrednih uspjeha, polako napustili svoja mjesta i nestali. Kada sam shvatio da je moj poziv i moja sudbina da nastavim njihovim stopama, također sam uvidjeo da od njih naslijeđujem dirljivu i jedinstvenu tradiciju: daživim u sadašnjosti i da jedino očekivanje treba da mi bude da dosegnem prozirnost neponovljivog trenutka, u kojem se susrećem s drugim bićem u tami pozorišta, zaštićen pukom istinitošcu gesta i riječi koja nešto otkriva.


Moja pozorišna domovina su ti trenuci susreta s gledaocima koji iz večeri u veče dolaze u našu salu, iz najrazličitijih dijelova mog grada, da bi bili s nama, da bismo podijelili tih nekoliko sati, nekoliko minuta. Pomoću takvih, jedinstvenih trenutaka gradim svoj Život: prestajem da budem ja, više ne patim zbog sebe i ponovo se rađam da bih uvidjeo šta znači stvarati pozorište: proživjeti trenutke čiste, efemerne istine, znati da je to što govorimo i radimo, tamo, pod scenskim svjetlom, istinito i da odražava naše najdublje i najintimnije biće. Moja pozorišna zemlja, kojoj moji glumci i ja pripadamo, satkana je od tih trenutaka u kojima zaboravljamo na maske, retoriku, strah da budemo to što jesmo, i pružamo jedni drugima ruke u tami. Pozorišna tradicija je horizontalna. Niko ne može da tvrdi da je teatar na bilo koji način u centru svijeta, u određenom gradu ili u nekom privilegovanom zdanju. Pozorište, kako ga ja doživljavam, prostire se po nevidljivim geografskim prostorima koji jednim činom objedinjuju pozorišnu umjetnost iživote onih koji je stvaraju. Svi pozorišni umjetnici umiru zajedno sa svojim neponovijivim trenucima lucidnosti i ljepote, svi nestaju na isti način, ne ostavljajući iza sebe ništa što bi ih sačuvalo ili proslavilo. Veliki pozorišni stvaraoci znaju da im ne vrijedi nikakvo priznanje kada se nađu pred tim zadatkom koji je u korjenu našeg posla, a to je stvaranje istinskih trenutaka, nedorečenosti, snage, slobode, usred najveće neizvjesnosti.  I nadživjeće ih samo podaci o njihovom radu ili fotografije i video snimci na kojima će biti zabilježena tek blijeda ideja toga što su uradili. Ali tim snimcima će uvijek nedostajati nijemi odgovor publike koja u datom trenutku uviđa da to što se dešava pred njenim očima ne može biti prenijeto niti sagledano van tog prostora, da istina koju tamo zajedno doživljavaju predstavija istinsko životno iskustvo, na trenutak prozračnije i od samog života.


Kada sam uvidjeo da je pozorište zasebna zemlja, jedna velika teritorija koja obuhvata čitav svijet, u meni se začela ideja koja je istovremeno oličavala slobodu: ne moraš da se udaljiš niti da odeš sa mjesta na kojem se nalaziš, ne moraš da trčiš niti da se pomjeraš. Tamo gdje postojiš ti, postoji i publika. Tamo su kolege čije prisustvo ti je potrebno. Tamo, izvan tvoje kuće, imas svakodnevnu stvarnost, neprozirnu i neprobojnu. Stoga iz svoje prividne nepomičnosti radiš da bi stvorio najveće od svih putovanja, da bi ponovio Odiseju, putešestvije argonauta: ti si nepomični putnik koji neprestano ubrzava gustinu i čvrstinu svog stvarnog sveta. Ti putuješ ka trenutku, ka trenu, ka neponovljivom susretu koji se odigrava pred onima koji su slični tebi. Ti putuješ ka njima, ka njihovom srcu, ka njihovoj subjektivnosti. Putuješ kroz njih, dopireš u njihove emocije, u njihove uspomene koje budiš i pokrećeš. Tvoje putovanje je vrtoglavo i niko ne može da ga izmjeri niti spriječi. Takođe, niko nije u stanju da odredi njegov pravi obim; to je putovanje kroz maštu tvojih Ijudi, sjeme koje je posađeno u najudaljeniju od svih zemalja: građansku, etičku i Ijudsku savijest tvojih gledalaca. Zbog toga ne odlazim, ostajem kod kuće, među svojim bliskim prijateljima, prividno miran, i radim danonoćno, jer znam tajnu vrtoglave brzine."


Sa španskog prevela: Bojana Kovačević Petrović.


Pozorište mladih Sarajevo ovaj dan obilježava izvedom predstave „Vrli Novi Svijet“, redatelja Dine Mustafića. Za više informacija posjetite njihovu web stranicu.




U Kamernom Teatru 55 večeras igra predstava „Sjećaš li se Doli Bel“ , a ako niste na vrijeme nabavili svoju ulaznicu pogledajte repertoar za mjesec april i pronađite predstavu za sebe.





Naša preporuka za Narodno pozorište je predstava „Fistik ili san o suncu, mjesescu i još nekim sitnicama“, koja igra sutra 28.3.2019. godine. Repertoar za mjesec april pogledajte na web stranici Narodnog pozorišta Sarajevo.





Sarajevski ratni teatar ponovo na svoju scenu dovodi predstavu „Nigdje nikog nemam“ 28. i 29. marta. Više informacija na web stranici SARTR-a.






Odaberite predstavu za sebe i posjetite neko od naših pozorišta.