Muškarac godine je moj dedo Maho

Zaintrigirala je javnost kako svojim izgledom, tako i svojim predstavama. Uspješna, talentirana, lijepa i skromna samo su neki od epiteta koji opisuju mladu glumicu Nadine Mičić. Gluma joj je od malih nogu zaokupljala svu pažnju, a mamin posao kostimografa pomogao joj je da shvati kolika je njena želja za bavljenjem glumom.

Djetinjstvo je provela u Zadru, a četiri godine studija provela je u na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu gdje je kako i sama kaže učila, radila i rasla. Proglašena je najboljom studenticom Odsjeka za glumu u 2014./2015. godini i diplomirala je predstavom ''Demoni'' u ulozi Katarine, pod mentorstvom profesora Admira Glamočaka. Sarajevsku publiku osvojila je igrajući u predstavama poput „Hasanaginica“, „Pijani“, „Ana Karenjina“ i drugim. Za nju je gluma igra, a nada se da će imati priliku igrati se cijeli život.



Da li si oduvijek znala da će gluma biti tvoj životni poziv? Kako je izgledao tvoj upis na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu?

Nisam oduvijek. Postojala je želja dok sam bila prilično mala, ali u tim godinama apsolutno ne znaš što koji posao nosi. Astronaut, glumica, automehaničar, sve je neotkriveno i zanimljivo. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja i brojnih dramskih sekcija sam zapravo shvatila da je to nešto što stvarno želim da radim. 



Što te u glumi najviše veseli?

Mali milijun je stvari koje bih mogla nabrojati i ovise od procesa do procesa, trenutno bih rekla da me najviše veseli što nikad ništa nije isto.




Jesi li ikada do sad odbila ulogu? I koji su to razlozi zbog kojih se određene uloge odbijaju?

Jesam, odbila sam je na moju veliku žalost jer mi se jako radilo s tim redateljem i taj tekst, ali se u tom trenutku nisam osjećala dobro. Smatram da je jako bitno da sebi takve stvari priznamo. Nisam željela da na bilo koji način svojim ponašanjem utičem na proces drugih ljudi. Bilo mi je bitno da se posvetim sebi, pročistim se od negativnih misli i onda se vratim svom poslu i bavljenju njim na pravi način.



Trema je uglavnom sastavni dio svakog javnog nastupa. Imaš li tremu? Kako se s njome nosiš?

Imam uvijek. Neki to zovu samo uzbuđenje i meni taj termin prija. Toliko se radujem svakom izvođenju da je to više jedva čekanje pred izlazak na scenu i želja da se nešto podijeli s publikom.



Postoji li tekst kojega nikako nisi mogli zapamtiti?

Postoji! (smijeh) I dalje ga ne pamtim! Kolega Vedran Đekić će vjerojatno dobiti čir od mog neumijeća da upamtim samo tu jednu scenu. Prije igranja moramo nekoliko puta proći scenu da bih ja, a i Vedran sa mnom, bili sigurni. Prosto - ne ulazi u glavu.




Da li ti se dešavalo da zaboraviš tekst na bini? 

Jeste, većinom su to manje dionice teksta koje u trenutku iščeznu, ili koncentracija malo odluta. Ali s obzirom na to da sam stvarno „duboko u materijalu“, lako je vratiti se na suštinu onoga što trebam reći.



Koliko je improvizacija bitna u poslu kojim se baviš?

Neke od najpoznatijih scena iz kultnih filmova, poput Kuma, dogodili su se nakon što su glumci malo "izigrali" scenarije, pa izmijenili svoje riječi, reakcije ili djela u pojedinim scenama. Ponekad su postali najprepoznatljiviji upravo po takvim scenama. Ali za nju je također osim vještine potrebno povjerenje među kolegama i spremnost na neočekivano.



S kojim si se likom kojeg si glumila najviše sjedinila i zašto?

Svaki lik koji sam radila sam jako zavoljela. Dva mjeseca provedete baveći se njim u tančine, pravdajući ga, boreći se za njega, te u konačnici dajući mu vlastiti život. 




Koju svoju ulogu smatraš do sad najzahtjevnijom i koja je na tebe ostavila najveći utisak?

Ako bih morala birati od svih uloga do sad, onda bi to bila Ina Zajceva, iz predstave “Murlin Murlo“. Nikad mi uloga nije bila teža, a da sam je s više radosti gradila. Uloga koja je iz mene iskopala svaki komadić emocije.



Poznate  ličnosti oduvijek su bile inspiracija svim ljudima, ali osobito mladima koji su u raznim glazbenicima, glumcima i sportašima pronalazili uzore i željeli biti poput njih. Tko je tvoj uzor?

Sve kolege koje se ovim poslom bave zaigrano, plemenito, čisto, dajući sebe partneru.



Rad na predstavi znači i česte probe. Kako usklađuješ ritam predstava sa svakodnevnim obavezama? Imaš li vremena za hobije pored glume?

Mislim da je u svemu samo ključ u dobroj organizaciji. Za sve se ima vremena samo ako dobro posložiš svoj dan. Ne mislim da mi je ikad išta ostalo uskraćeno zbog posla.



Što bi radila da nisi glumica?

Vjerojatno smoždila ljude kroz živog kako sam trebala biti glumica.



Kako vidiš budućnost filma na našim prostorima?

Pa nije da baš kristalno vidim, više se nadam i maštam kako će doći netko i znatno proširiti fond bosanskohercegovačke kinematografije kako bi konačno imali sredstva, a samim tim pružila bi se i prilika talentiranim ljudima u ovoj zemlji.




Koliko se u Bosni i Hercegovini razlikuju uspjesi postignuti u pozorištu i oni postignuti na filmu?

U small talku s nepoznatim ljudima kada kažem da sam glumica po zanimanju prvo pitanje je “U kojem filmu si glumila?”. Izgleda da u narodu to ipak jeste neka referenca za uspjeh. Iako, na moju veliku radost dosta ljudi posjećuje pozorište, štoviše stvara se šaka ljudi (trenutno samo toliko) kritički osviještene publike koja umije da diskutira o onome što je pogledala. Ali da se vratim na pitanje, uspjesi se sigurno razlikuju, samo je bitnije od toga tko ih razlikuje.



Društvene mreže su postale nezaobilazni alat suvremenog poslovanja. Koliko si posvećena društvenim mrežama? Koliko su one važne za jednog glumca/glumicu?

Ovo je tema koja se često prožima u mom društvu. Društvene mreže su postale vlastite marketinške firme, a vrlo bitan fakt je da su besplatne. Mislim da je suludo ne iskoristiti ih. Nažalost današnji termin influencera je smatram potpuno promašio svrhu. Mnoge od tih dama i mladića, koje počesto iskaču iz paštete pojavljujući se na apsolutno svim dešavanjima gdje se može nešto dobiti, rijetko, gotovo nikako, su dio kulturnih sadržaja ovog grada. O protestima da ne govorim. Društvene mreže su odlična platforma za promoviranje vlastitog rada i vjerujem da od 5.000 ljudi će bar petnaest biti zainteresirano za predstavu. I na tome radim pred svaku.



Mnogo je tvojih kolega/ica koji se pored glume bave drugim poslovima, najčešće rade kao voditelji. Da li si ti imala takve ponude? Da li je to poziv u kojem bi se uspješno snašla?

Ponudu sam imala, ali to zaista nije nešto gdje se ja vidim. Još uvijek sam željna svog posla i voljela bih se tu i zadržati.



Što bi navela kao svoje najveće mane i tko su ljudi koji ih prvi primijete?

Apsolutno sve komentiram i analiziram. I to je grozno. Moji najbliži naravno, i toliko je to nepodnošljivo da se ni oni ne mogu navići.



Da li smatraš da u današnje vrijeme žena može biti u isto vrijeme uspješna u poslu kojim se bavi i obiteljski ostvarena?

Naravno, mnogo je takvih žena oko nas. Opet bih rekla da je stvar dobre organizacije i želje.



Kakav je tvoj ljubavni status?

Ljubavni.



Kada bi mogla birati muškarca godine, tko bi to bio?

Moj dedo Maho. 



Jako je puno definicija savršenog muškarca. Postoje li oni? 

Ne postoje. Kao ni savršena žena. Samo je stvar poklapanja



Svi volimo putovanja, ona nas ispunjavaju i obogaćuju naš život. I sama često putuješ. Koje je to putovanje koje će ti zauvijek ostati u sjećanju?

Lisabon s prijateljicama. Mislim da je sve jasno!



Postoji li neka rečenica koja te vodi kroz život? 

Pročitala sam jedan citat koji mi se urezao i nekako me odredio, a on glasi: „Don’t let anybody make you cruel. No matter how madly you want to give the world a taste of its own bitter medicine, it is never worth loosing yourself.“