Elli Retto: “Ponekad je bolje reći manje”

O muzici, kreativnom procesu, životu u Velikoj Jabuci i singlu prvijencu pričali smo sa Elli Retto, bosanskohercegovačkoj javnosti poznatijom kao Demira Pašalić

Upoznali smo je i zavoljeli prije tačno trineast godina kao talentovanu djevojku koja je nastupala u tada popularnom muzičkom talent showu. Tokom posljednjih nekoliko godina mnogo je naučila o sebi, dobila stipendiju i obrazovanje završila u New Yorku, gdje i danas živi. Elli je mnoge oduševila prvim singlom na engleskom jeziku ‘I miss you’ i time na najljepši način najavila povratak onome što najviše voli da radi, a to je muzika. Bio je to povod za jedan kratki razgovor s SNL magazinom u kojem nam je govorila o New Yorku, kreativnom procesu i o tome šta joj najviše nedostaje.




Za početak, da li možeš ponovo da se predstaviš bh. javnosti? 

Moje ime je Demira aka Elli Retto. Iz Sanskog Mosta sam sa trenutnom adresom u New Yorku. Mislim da se tu nema šta puno reći i trudim se ne živjeti u prošlosti, tako da sve što se o meni treba znati će nadam se vrijeme pokazati.



Sada imaš umjetničko ime. Zašto baš Elli Retto?

Elli Retto - Čisto iz praktičnih razloga. Živim u NY i pišem muziku na engleskom jeziku tako da mi je to dosta praktičnije i zvuči pitomije. Demira Pašalić-Medunjanin i nije baš najjednostavnije za izgovoriti kada ne dolazite sa našeg govornog  prostora…



Kako bi opisala svoj zvuk nekome ko nije upoznat sa tvojim radom?

Moj zvuk je i meni teško kategorisati. Mada mislim da i nema potrebe. Uglavnom kad pišem i kad sam sama sa sobom uvijek imam tendenciju da idem u nekom psihodeličnom smijeru, a kad uđem u studijo uvijek želim da svome zvuku dam nešto što je neka suprotna krajnost melankoliji. Kao i u pjesmi "I miss you" sve je počelo ljupko, a onda sam pjesmi dodala neke i ne baš ljupke elemente (smijeh), neka zvona, neke sintisajzere i zvukove koji se i nisu očekivali. To je možda zato što sam i kao ličnost uvijek razapeta u nekim krajnostima pa se to odražava i na moju muziku. Hhhh… ako bih baš morala da je svrstam u neku kategoriju onda možda neki psiho/pop ako isti uopšte postoji (smijeh).





Tvoj prvi singl na engleskom jeziku nosi naziv „I miss you“. Da li možeš da nam kažeš nešto više o njemu? 

Pjesma je nastala kada sam bila na nekoj prekretnici u svome životu. Kada sam bila dosta pogubljena i udaljena od svega što poznajem, volim i trebam. Kad sam se napokon počela "pronalaziti" i vraćati sebi, napisala sam "I miss you" kao neku Ispovjest samoj sebi i kao neku dobrodošlicu samoj sebi. Jer zaista je prokletstvo i blagoslov u isto vrijeme znati šta vam nedostaje. Ono istinski nedostaje. Onaj osjećaj kad najviše osjećate i imate toliko toga da kažete, a ne znate kako. Ponekad je bolje reći manje. Pa je "I miss you" rekao više nego što sam potencijalno mogla da napišem.





Šta je najviše utjecalo na tvoje stvaralaštvo i uopšte odluku da počneš da se baviš muzikom?

Muzika je, najprirodnije uvijek bila dio moga života i uvijek sam smatrala da je to jedina stvar koju trebam da radim. Na sreću život me odveo u nekom sasvim drugom smijeru i iako je bio period u kojem sam mislila da je to kazna, danas shvaćam da je to bio blagoslov jer da nisam doživjela sve što jesam nikad ne bih bila u stanju da nađem neku svoju dubinu i način da se izrazim.



Kako izgleda tvoj stvaralački proces i dinamika? Odakle počinješ, kako znaš kad je završeno i da više ništa ne treba dirati?

Stvaralački proces (smijeh) možda bih voljela da ima neki konkretan proces i recept, ali nema, barem ne za mene. Kad god pokušam sjesti i s namjerom nešto napisati-ništa ne napišem. Uglavnom konstantno mislim o nekim riječima i melodijama, pa ih po glavi vrtim kao puzle. Zapišem ih ili snimim u mobitel za kasnije. Ako sam u prilici da odmah sjednem za instrument onda to uradim i prosto počnem improvizirati sa nekim riječima, melodijama, harmonijama. Sve to uglavnom snimam jer nama šanse da ću se ičeg sjetiti kasnije. Najbitniji proces za mene je pak da pokušam ući u neke svoje osjećaje i pokušam shvatiti zašto sam tu i zašto pišem to što pišem u datom momentu. Inače mi sve to nema smisla kad znam da sam napisala nešto kroz neku formulu. Kao što rekoh na početku, možda bih voljela da imam neki modus ali stvarno nemam. Umjetnost je na kraju dana divna upravo jer nam dozvoljava da se neka pravila ponište.



Koliko ti je bitan vizuelni identitet tvoje muzike?

Vizualni identitet mi je jako bitan. Sve vizualno mi je jako bitno. Volim sve što je lijepo mome oku ma šta god to bilo, pa tako i ono što ide uz moju muziku. Sad šta je kome lijepo nije za raspravu, ali znam da kad sam ja zadovoljna sa onim sto vidim i čujem (kad je riječ o mojoj muzici) onda je sve ostalo svejedno. Dugo vremena smo svi živjeli u nekim kalupima i kodeksima, pogotovo ako ste žena. Uhvatite se kako ste mišljenja da treba da izgledate ovako ili onako jer je ovo ili ono prihvatljivo, privlačno i odobreno, a nešto drugo ne. Lično mi je jako bitno da prvo zadovoljim sebe jer je to jedini način da vas iko može shvatiti baš onako kako treba. Dugo sam razmišljala o tome ko sam i šta sam i kako želim da se predstavim i shvatila sam da je ispravno samo ono sto ja osjećam. Sve ostalo nije autentično.





Sada živiš u New Yorku. Koliko ti je ovaj grad pomogao da sazriš kao umjetnik i autor?

New York je zvijer (smijeh) prije svega zato što sve ono što ste do sada samo gledali na TV-u ili časopisima sada možete vidjeti na ulici, ne samo one dobre stvari već i loše. Vremenom vam to podeblja kožu i mijenja vam mišljenje o nekim stvarima. To se desilo i meni. Međutim jednu od najbitnijih stvari  koje sam naučila u NY jeste da ako nešto želite, sami morate da se pobrinite da to i dobijete. Zavrni rukave i kreni ka tome. Nema prečica. To me dosta oblikovalo prije svega kao čovjeka, a kako i ne bi kad vam se u jednom danu dese dva života i tako svakog dan (smijeh).



Šta bi izdvojila kao najveću razliku u odnosu na tvoje početke i sadašnjeg trenutka?

Glavna razlika je što sam prije čekala da nekim čudom neko meni napiše dobru pjesmu jer eto ja kao znam dobro da pjevam. A sada sjednem i sama sebi napišem pjesmu. To je glavni razlog zašto svi moji pokušaji nikad nisu urodili plodom jer nikad nisu bili "JA" već neko drugi, a ja i nisam baš neki glumac… Sad se bavim sama sobom kako je trebalo biti od početka. Također, prije sam bila ubijeđenja da pjesma treba da se svidi nekome, da "prođe", da se proda (kažem ubijeđenja jer lično nikad nisam vjerovala i osjećala da muzika služi tome). Danas muziku radim jer tako osjećam i radit ću je bez obzira da li za moju muziku postoji publika ili ne. Ako se pak na mome putu nađe po koji ljubitelj, biću jako zahvalna jer ništa ne uzimam zdravo za gotovo.



Koliko je teško biti autor/ženski izvođač u poslu koji je, možda, još uvijek predominantno muški?

Klima se dosta promijenila po tom pitanju barem u sredini u kojoj sam sada. Što zbog same činjenice što su žene dosta vokalnije na tu temu ravnopravnosti, što zbog silnih "Weinstein" situacija koje su u posljednje vrijeme velika tema. Mislim da su žene u dosta boljoj situaciji i da ne "trpe" ništa kao što su nekad morale u toj industriji. Sve više same biraju kako će da izgledaju i šta će da rade sa svojim karijerama što nije uvijek bio slučaj. Drago mi je što se stvari mijenjaju.



Neprestano otkrivamo sjajne mlade ljude na muzičkoj sceni, dok je istovremeno i mnogo onog što nas baš i ne raduje. Da li si upoznata sa muzičkom scenom na Balkanu i kako je ti doživljavaš? Šta ti nedostaje, a šta djeluje da ide na bolje?

Nisam uopšte u toku zbivanja na balkanskoj estradi. Nedavno sam otkrila neke umjetnike koji su mi super i svijetla su tačka muzike na tom prostoru, međutim definitivno ih ne bih svrstala u estradu :) Muzičare koje volim čuti i koje poštujem ponekad i navrate u NY, tako da mi ništa po tom pitanju ne nedostaje. Nedavno je bio Darko Rundek, bilo je super i nahranila sam dušu do sljedećeg puta ;)

S obzirom da singl prvijenac nosi naziv “I miss you”, moramo te pitati “Ko i šta tebi nedostaje”?

Meni nedostaju roditelji, porodica generalno i dobri prijatelji. Bili oni u Bosni ili ovi u Americi. Ne volim kad moram da planiram druženja. A došlo je vrijeme da se sve mora staviti u kalendar. Nedostaje mi više dobrih konverzacija uz večeru i vino dok neka dobra mjuza u pozadini svira. Dobri razgovori. Dobro ćutanje....



Šta nam možete reći o planovima za neki budući period?

Plan je da nema plana. Ili ga barem nema dalje od trenutnog projekta na kojem radim. Trenutno radim na zvaničnom videu za "I miss you". Izradi web stranice i nekim novim fotkama. Želim da svakoj pjesmi koju budem radila dam šansu i udahnem život, a dalje će ona sama naći svoj put. Ono najbitnije je da svakodnevno pišem nove pjesme koje se moraju snimiti. Najbitnije je da sam zadovoljna sa muzikom koju pravim, sve ostalo su tehnikalije.