„Moje ime je Milan i ja sam fudoholik tj. osoba opsjednuta hranom“, kazao je na početku pisanja ispovijesti kako je smršao za godinu dana i postao bolji i zgodniji čovjek. 2Treniram svaki drugi dan i to isključivo rano ujutru, prije nego što se moji ukućani probude. Ovo radim iz jednog prostog razloga. Suprug sam i otac dvoje male djece. Pored toga imam i stalan posao i svaki put kada sam ostavljao trening za popodne u 80% slučajeva iskrsne nešto i ja ne uspem da ga uradim. Ovako kada se probudim u 5h osjećam se fenomenalno. Sve je mirno i tiho. Popijem vodu, obučem se i pravac napolje. Probajte. Promijenit će vam život! Obećavam.

Većina vas zna kako to izgleda: nekad si bio preslatko dijete sa viškom energije, sada si matorac sa viškom kilaže koji jede previše šećera. Zaposliš se, prestaneš da se baviš sportom, dobiješ dijete ili tri, a nastaviš da jedeš kao da i dalje imaš 17 godina i trošiš 4 hiljade kalorija dnevno. A plus ti i hrana pomaže da prebrodiš nervoze, frustracije i krize koje idu uz to bolesno stanje zvano „odraslost“.


Tako sam i ja uspio da u svojoj 33. godini stignem do vrhunca svoje kilaže, što je respektabilnih 142.2kg. Zar treba da napominjem da mi je cjelokupan organizam poludio, a kako i neće? Otiču mi noge, počinje bol u leđima, pritisak je 150/100... Svaki dan postaje preživljavanje i jedva čekam da dođe večer i da se opet prežderem. Ukratko, život mi je bio pakao.


Pošto sam uvijek bio zainteresovan za ishranu i ljudsko zdravlje, a posljednjih 10 godina sam pokušao sa bar 20-30 raznih dijeta, odlučujem da uzmem stvar u svoje ruke i otkrijem u čemu je problem i kako da ga riješim. Jedino što mi je djelovalo ispravno i logično jeste ona čuvena izreka naših stari „probuši kašiku pa ćeš vidjeti kako kile nestaju“, pa se odlučujem se upravo na taj potez.


„Moje ime je Milan i ja sam fudoholik tj. osoba opsjednuta hranom“. Ovom rečenicom 22. februara 2019. počinje moj put ka zdravlju i normalnoj kilaži. Odlučujem da učinim nešto ne samo za sebe, nego i za druge, pa sve što mi se dešava dijelim na svom instagram profilu @stomakija kako bih mogao da steknem realnu sliku svog napretka i možda svojom pričom pokrenem još nekoga.


Svaki početak je težak ali početak dijete je superteška kategorija


Prvih 10 dana je bilo najteže. Tijelo mi je poludjelo. Toliko sam ga navukao na junk fud da je počelo da se buni čim sam prestao sa istim. Glavobolje, nekontrolisani napadi gladi i nervoza samo su neki do simptoma. Nisam posustao zato što sam znao sljedeće: osoba koja je zavisna od junk fuda, za mene je podjednako u problemu kao i narkoman. Ni jedna od ove dvije kategorije ne može da izgura dan bez fiksa, tj. hrane u mom slučaju. Znao sam da će sve biti lakše kada prođe taj prvi udar najjače krize. I nisam pogriješio.


Već nakon tih prvih 10 dana sve je počelo da mi se smiruje. Nisam više imao glavobolje, san je bio sve bolji, energija je rasla. Pošto sam bio toliko gojazan kilogrami su nestajali iz dana u dan. Jedna od prednosti umjerene ishrane koju sam primjenio na sebi jeste ta što nema zabranjenih namirnica (osim naravno junk fuda). Jeo sam sve, ali u umjerenim količinama.


Korak po korak van zone konfora


Kako je energija počela da raste tako sam se odlučio da počnem sa hodanjem do posla i nazad, svaki dan. To je otprilike put od nekih 5km. Kao i sve ostalo u životu kada izađemo iz zone komfora bilo je teško prvih par dana. Boljele su me noge, imao sam upale mišića, ali nisam odustajao. Ovaj put sam zaista riješio da izguram do kraja.


Nastavio sam da se pridržavam iste one kovanice o bušnoj kašici. Jeo sam svaki dan u približno isto vrijeme i sve više sam uvodio stara domaća jela. Proju, prebranac, gulaš, paprikaš, pilav... Porcije su bile umjerene dakle jedan tanjir i to je to. Uvijek sam uz glavno jelo dodavao još salatu i parče hljeba. Nekada sam obrok završavao gladan nekada sit, ali nikada nisam sipao još jednu porciju. Jednostavno sam tako odlučio i morao sam biti dosljedan.


Ali, nemojte da steknete pogrešnu sliku da je sve bilo bajno. Evo malo težiš poglavlja ove priče.


Problemi s kojima se srećeš samo kad si gojazan treba da te motivišu


Odem tako jedan vikend sa porodicom do Segedina u Akvapark. Tamo je gomila vodenih tobogana na koje moj osmogodišnji sin jedna čeka da ode. Ja se ne bojim tobogana, ali sam pretpostavljao da ima neko ograničenje kilaže. Popnemo se nas dvojica na tobogan, prilazimo tunelu i ja pročitam na znaku sa strane da je maksimalna kilaža 110kg. Ja sam tada imao oko 135kg. Pomislim u sebi, nema šanse da odustanem i obrukam se pred sinom. Pošaljem njega prvog, on se spusti i na red dođem ja. Spasilac me odmjeri od glave do pete, djelovao sam mu sumnjivo onako ogroman i debeo. Ja mu pokažem na sina, pa na srce da je ponos u pitanju i on me uz osmijeh propusti. Jedva sam ostao živ. Sve vrijeme spusta je bio mrak, nisam znao gdje je dole, a gdje gore. Izlupao sam se i istumbao za sve novce, ali sam iz tobogana izašao kao gospodin. Ugruhan, ali dostojanstven.


Iz dan u dan išao sam sve brže i duže. Kada mi je nakon 2-3 nedjelje hodanje postalo lako odlučujem da počnem sa laganim trčanjem. Nisam ni znao koliko će mi ova odluka promijeniti život i pogled na njega. Ponovo se nalazim na nepoznatom terenu, ali u današnje vrijeme je lako informisati se i pronaći savjete na netu. Bitno je samo da odaberete ono što vama odgovara i da pratite znake koje vam šalje vaše tijelo. Nikada nemojte zanemariti to jer tako najlakše dolazi do povreda i onda niste ništa dobro uradili. Počinjem sa kombinacijama trčanja i hodanja. Iz nedjelje u nedjelju povećavam dužine.


Da li sam ovo na fotografiji ja?


Kile samo nestaju. Prebrzo po mom mišljenju, ali je jednostavno tijelo tako reagovalo. Znao sam da jedem dovoljno i svakih mjesec dana sam išao na kontrole krvi kako bih bio siguran da je sve ok.


Prvi uspjesi su najslađi jer su najteži (ali su zato posle sve lakši)


Za prvih mjesec dana uspeo sam da skinem 16kg! Nevjerovatno. Dosta mi je ljudi govorilo da to nije dobro, da ću ih uskoro vratiti brže nego što sam skinuo, ali ja ih nisam slušao. Ovoga puta tvrdoglavost je radila u moju korist.


Ja sam osoba koja funkcioniša isključivo ako imam zacrtan cilj. Onda znam ka čemu idem i jasno mi je zašto. Prijavljujem se na prvu trku dužine 10km. Pojačavam treninge, kile i dalje nestaju a što sam lakši tako postajem sve brži i izdržljiviji. To pokreće jedno drugo. Iz nedjelje u nedjelju stajao sam zapanjen na vagi koja kao da ne zna da stane već svaki put pokazuje sve manju cifru.


Pošto sam sve postavljao na svoj instagram sve više je ljudi počelo da me prati i podržava. To mi je mnogo značilo.


Uspio sam da istrčim trku i dokazao sebi da sam mnogo jači nego što mislim. Morao sam da postavim novi cilj. Zacrtao sam da ću za svoj 35. rođendan koji je u junu istrčati polumaraton (21.1km). Imao sam oko 2 mjeseca za pripreme. Zapeo sam još jače i odlučnije.


Na kraju drugog mjeseca uspio sam da skinem 25kg! Sve ono što sam pretpostavio na početku pokazalo se kao tačno. Nema potrebe ni za kakvom dijetom. Jesti manje + kretati se više=mršavljenje. Iz ishrane nisam izbacio niti jednu grupu namirnica. Znam da je sada u modi LCHF (low carb high fat) ili KETO gdje se izbjegavaju ugljeni hidrati, ali to mi nekako nije bilo logično, a i u međuvremenu je isplivalo sve više dokaza da baš i ne radi. Osjećao sam sitost jedino kada sam jeo po malo od svake grupe namirnica – a iskreno, tada sam se i najbolje osjećao.


Sve vrijeme nam je pred očima ta prosta činjenica: ako jedeš manje i više se krećeš nećeš imati problema sa viškom kilograma.


Desilo mi se nekoliko puta da sam sanjao kako sam prestao da mršavim i vratio se starim navikama. Au koliko je to odvratan osjećaj. Probudim se nekako ljut i besan na sebe što sam dozvolio da se to dogodi, a onda se malo rasanim, shvatim da je to bio samo ružan san i sa osmjehom nastavim dalje.


Veoma sam brzo uspeo da se priviknem na ovakav način ishrane i dnevni raspored. To mi je i pokazalo da sam na pravom putu. Nakon tri mjeseca uspio sam da smršam nevjerovatnih 34kg. Bio sam oduševljen i pomalo ljut na sebe - kako ranije nisam shvatio da je sve toliko jednostavno? Sve vrijeme nam je pred očima ta prosta činjenica: ako jedeš manje i više se krećeš nećeš imati problema sa viškom kilograma. Na tebi je da li ćeš se potruditi i pridržavati se toga ili ne.


Kada misliš da si na vrhu, tada si najranjiviji


Negdje do kraja maja sve je išlo savršeno. Kilogrami su se topili, osjećao sam se fenomenalno, a onda je nastupila kriza. Na poslu je nastala gužva, radio sam i po 15-16 sati, stalno bio na terenu i nisam imao vremena da brinem o sebi. Počeo sam da jedem junkfood, bolje reći da se prejedam. Porodične pice, index sendviči, gazirani sokovi, slatkiši... Prestao sam i sa treninzima. Iz dana u dan osjećao sam se sve lošije. Rezultat ovog posustajanja mi je dala i sama vaga. +10 kg za 30 dana bez aktivnosti!!!


Nekoliko dana prije svog rođendana shvatio sam da ako i ovaj put odustanem, da onda nema nazad. Ako se opet ugojim neću jednostavno imati više snage i volje za novi početak. Stegao sam zube i nastavio sa rasporedom i navikama koje su mi promijenile život. Vratio se na umjerenu ishranu i novootkrivenoj ljubavi trčanju. Tijelo se veoma obradovalo i veoma brzo sam opet počeo da mršavim.


Došao je i taj 19. jun moj 35 rođendan. Baš sam bio ushićen. Pozvao sam kuma da me na biciklu isprati sve vrijeme kako bih imao mentalnu podršku. Izašli smo na stazu, udahnuo sam duboko i krenuo. Ovo je bio najveći test do sada za mene. Za motivaciju, za upornost, za sve. Pomislio sam da ako ovo izguram, onda za mene nema granica.


Sve je bilo odlično do nekog 17km. Onda kreće pakao. Bol u nogama, teško disanje i taj prokleti mozak. Koliko je on naše najveće oružje, toliko je nekada i najveći neprijatelj. Sve vrijeme mi je govorio „Šta će nam ovo“, „Bolje sada stani“, „Nemaš snage“... Strašno. Sve mi je prošlo kroz glavu. Moja porodica, moji problemi sa kilama, moja prežderavanja, sakrivanja hrane po stanu, nekontrolisane promjene raspoloženja, letargija...


A tada se desila katarza (bar ja to tako doživljavam) - kada sam odlučio da ne želim više takav život i da koliko god me bude sve boljelo u tih posljednjih nekoliko kilometara do cilja, ja sigurno neću odustati. Uspio sam da istrčim 21.1km - i na samom cilju se desila se predivna stvar. Moja supruga je organizovala naše prijatelje i porodice da me svi zajedno iznenade i sačekaju. E tu sam se emotivno raspao. Kada sam ih sve ugledao na jednom mjestu nisam uspeo da zadržim suze. Bolje reći rasplakao sam se kao malo dijete. Koliki mi je samo teret pao sa ramena.


Nakon ovakvog iskustva bio sam odlučan i siguran u to da sam pronašao lijek za moje probleme. Nastavio sam da se pridržavam zacrtanog dnevnog rasporeda i da treniram iz dana u dan. Kilaža je naravno nastavila da opada. Za šest mjeseci smršao sam 40kg.


Sve više ljudi je počelo da se interesuje za moj napredak i da me prati na društvenim mrežama. Počeli su da me pitaju za savjete. Rado sam im odgovarao i dijelio sa njima svoje iskustvo.


16. avgusta uspeo sam da se spustim ispod magične cifre od 100kg. Dani su prolazili, a moje samopouzdanje i snaga samo rasli. Prijavio sam nekoliko novih trka i već počeo da jurim neka prolazna vremena. Da pobjeđujem sebe iz dana u dan.


Pola godine, pola čovjeka


Raduje me kada sretnem neke od prijatelja koje nisam dugo video. Prođu pored mene na ulici, pa onda zastanu jer vide da su im poznate naočare, ali ne i osoba koja ih nosi. Onda me opet pogledaju i uvijek sledi isto pitanje „Milane, jesi li to ti? “. Nikako da prihvate činjenicu da sam uspeo da se toliko promijenim za tako kratko vrijeme.


Uspeo sam da istrčim te trke, neke su bile lakše od drugih, ali sam na svakoj naučio po nešto novo o sebi. Ja ne trčim trke kako bih pobijedio druge, već samog sebe. Kako bih istražio svoje potencijale i izašao iz zone komfora.


Da vam ja ne bih tu sada pričao u teoriji evo primjera jednog mog dana.



ISHRANA


    5h buđenje, čaša mlake vode

    5.30-7h trčanje isključivo napolju (teretanu ne mogu da smislim)

    9h posao, doručak (ovsena kaša, proja ili pita i čaša jogurta ili kefira)

    11h kafa

    13.30h ručak (obavezno nešto kuhano: grah, gulaš, paprikaš, sarma, pilav...)

    16h kafa

    18h večera (sendvič, ostaci od ručka ili takozvano čišćenje frižidera od ostataka dječijeg ručka)

    22-23h odlazak na spavanje


TRENING


Ja sam se jednostavno zaljubio u trčanje. Do prije nekoliko godina sam ga mrzio. Nikada me nije zanimalo. Onda sa počeo malo da džogiram, ali brzo odustao. Ovoga puta sa odlučio da izdržim makar 30 dana i nisam pogriješio. Sada ne mogu da zamislim da prođe više od 2 dana bez njega. Osjećam se nekako prazno. Ne treniram ništa osim trčanja. Plan mi je da ubacim malo vježbe snage, ali isključivo u kućnim uslovima. Sklekove, trbušnjake, planove... Najosnovnije.


Treniram svaki drugi dan i to isključivo rano ujutru, prije nego što se moji ukućani probude. Ovo radim iz jednog prostog razloga. Suprug sam i otac dvoje male djece. Pored toga imam i stalan posao i svaki put kada sam ostavljao trening za popodne u 80% slučajeva iskrsne nešto i ja ne uspem da ga uradim. Ovako kada se probudim u 5h osjećam se fenomenalno. Sve je mirno i tiho. Popijem vodu, obučem se i pravac napolje. Probajte. Promijenit će vam život! Obećavam.


Na prvi pogled raspored će vam izgledati striktno, ali nije tako. Treba ga samo prilagoditi sebi. Svi se mi razlikujemo. Vi najbolje znate šta i kako možete da uklopite u svoj raspored. Najbitnija je struktura i istrajnost.


Za tačno 284 dana ili od prilike 9 mjeseci uspeo sam da skinem nevjerovatnih 60kg!!! Nestvarno zar ne. I što je najbolja vest bez ikakvih dijeta, preparata i ludačkog gladovanja. Kada sa, uspeo da skinem toliko kilograma pogledao sam se u ogledalo (nije da to nisam radio svaki dan dok sam mršavio) i shvatio da bih mogao da se ugojim 2-3 kg i da je moja idealna kilaža oko 85kg.






pisao STOMAKiJA (VICE)