Šta muškarci žele, II dio

SNL

„Svaka žena želi imati kontrolu nad vlastitim životom“, rekla je vještica u priči iz prošlog broja. Kako bi preuzele kontrolu nad vlastitim životom, žene su, u nastojanju da se izbave iz tradicionalnih uloga majki i domaćica, osnovale feministički pokret, koji je u početku imao dobre osnove. Tražile su poštovanje i obezbjiedile sebi materijalnu sigurnost u slučaju da se razvedu od svojih muževa.

Kada su dobile veću slobodu, stekle su i poštovanje koje je bilo rezervisano samo za muškarce. Međutim, feministički pokret otišao je  k vragu, jer su pogrešno interpretirale dinamiku muško-ženskih odnosa, insistirajući i potencirajući na tome kako su žene žrtve i društva i muškaraca kao društvenih miljenika. Emacipacija žena traje i danas, ali pravo je pitanje jesu li muškarci današnjice emancipovani i ako jesu, od čega se emancipuju? 

Tradicionalna uloga muškarca je podrazumijevala da zarađuje  i da se brine za svoju porodicu. Feministice su to ocijenile kao poziciju moći, dakle, onaj ko ima novac ima i moć, međutim, tradicionalan muškarac jeste zarađivao novac, ali je bio obavezan da ga troši na svoju porodicu, dakle nije imao moć, nego je, također, bio žrtva nametnutih normi date zajednice. S tim u vezi, kontrolu nad vlastitim životom nisu imali ni muškarci, kao hranitelji i zaštitnici, niti žene kao majke i domaćice. Njihova osnovna uloga bila je u produženju vrste i očuvanju zajednice.
Feministički pokret trebao je omogućiti ravnopravnost spolova i doprinijeti obostranom razumijevanju, dakle razumijevanju i muškaraca i žena. Današnji feministički pokreti obilježavaju muškarce kao nasilnike, što omogućava ženama da se bore za mnoga prava, a muškarac je i dalje ostao u tradicionalnoj ulozi zaštitnika domaćinstva i zajednice. (Ovdje ne govorim o ratnim i poslijeratnim generacijama.) U ovom tekstu i narednim tekstovima koje budem pisala, bavit ću se problemima koji muče muškarce današnjice, a koji nisu prepoznati u društvu, odnosno društvo ne daje mogućnost mušarcima da govore o tome, jer je još uvijek u genetskom kodu društva, a samim tim i muškaraca, da se javno ne govori o ličnim emocijama.
Iako smo u 21, stoljeću, još možemo čuti roditelje koji govore svom dječačiću: „De, ne plači! Nisi curica.“ Ili: „Ti si muškarac, a muškarci ne plaču.“ Stoga mi i pišu u inbox, često s lažnih profila, kako bi ostali dosljedni, upravo tim nametnutim društvenim normama. Nedavno sam pisala blog o ovome, a govorili su i žalili se na to, kako im je teško preboljeti raskid i kako se godinama, poslije raskida oporavljaju. Muškarci su sticali svoju vrijednost zahvaljujući porodici, odnosno ženi kao reproduktivnom organu te porodice, jer zajednica očekuje proširenje, a na takav način su dobijali ugled i priznanje. (Kao i žene.) Dakle, istrenirani su da čuvaju porodicu kao oko u glavi, jer su na takav način sticali pripadnost.
Feministički pokret donosi ženama materijalnu slobodu i žene počinju da napuštaju muževe, odvodeći djecu sa sobom. Muškarac tada ostaje sam, doživljava poraz, gubi samopouzdanje, više nema osjećaj vrijednosti i, nerijetko zapada u jednu depresivnu epizodu iz koje često sebi oduzme život. (Prema statističkim podacima, veća je stopa suicida kod muškaraca.) Muškarci su u poslovnim situacijama naučeni da se bore, da pobijede, da, po bilo koju cijenu sačuvaju ono što je njihovo. Ako ne uspiju, posljedice se direktno odražavaju na njihovo samopoštovanje, sliku o sebi i sve ono što ih je društvo naučilo da smatraju vrijednostima jednog muškarca.
Društvene norme su puno okrutnije prema muškarcima. Žene su naučene da pričaju kada imaju problema. Ženske suze su često znak iskrenosti i pouzdanosti, a o tome najviše svjedoči i naša najpoznatija balada Hasanaginica,a glavna akterica ove balade je, puštajući suzu, izdahnula nad kolijevkom svoga sina. I dok se feministice uporno bave pitanjem Hanaginičinog identiteta, o Hasanagi rijetko ko i da razmišlja. A Hasanaga, kao iostali muškarci, naučeni su da budu privrženi članovi grupe, da prenose osjećaj pripadnosti, lojalnosti, ponosa i brige prema svojoj zajednici.
Kada su u (van)bračnoj zajednici, muškarci imaju osjećaj vrijednosti, ispunili su obaveze koje imaju prema društvu, a to je ono što se smatra osnovnom vrijednošću u socijalnom etosu. Tako se formira identitet pojedinca koji oslikava njegovu pripadnost jednoj zajednici, a tako se dobija i status građanina jedne države. To osjećanje pripadnosti je individualno, a zavisi od nivoa njihove percepcije zajedništva. Tako se za dobrobit zajedništva od pojedinca očekuje da se odrekne i nekih svojih ličnih uvjerenja, želja i potreba kako bi pomogli u postizanju očuvanja zajednice. Zato muškarci rijetko preuzimaju inicijativu da napuste zajednicu, a kada su napušteni osjećaju da ne vrijede. 

Ko je kriv? 
Zar je važno ko je kriv, pjevaju Seve i Boris, ali u ovom slučaju, kada se govori o očuvanju identiteta, kriva je kultura. Naša kultura je, još uvijek, kolektivistička, što znači da se kolektiv stavlja ispred pojedinca, a odanost, privrženost i spremnost na ličnu žrtvu su osobine koje se najviše cijene. U ovoj kulturi nije poželjno da muškarac pokazuje svoje emocije, jer to može loše utjecati na ostale članove plemena. Međutim, hoće li vam kolektiv pomoći, ako vas draga ostavi i ako ste tužni?
Neće, nažalost, jer bi se to smatralo izdajom muškog roda. A tuga je prirodan odgovor na emocionalni gubitak. Osim tuge, česta osjećanja su i krivnja i strah. Ono što je važno u ovakvim situacijama, odnosno u situacijama kada ste ostavljeni, jeste da nađete podršku. Okrenite se prijateljima, a svako od nas ima makar jednog prijatelja s kojim može podijeliti svoju bol. Muškarci ste, ali ipak je teško izdržati sve sam. I ne znate koliko ljudi žele pomoći u ovakvim situacijama, ali ne znaju kako. Dajte im priliku i recite kako se osjećate. Oprostite sebi zato što niste svemogući, a oprostite i partnerici koja vas je ostavila. Ne mučite se pitanjima ko je kriv. Možda niko od vas dvoje, možda oboje po malo. Dajte sebi vremena, odtugujte, otplačite, ali ne duže od šest mjeseci. Sve što je preko ovoga, zahtijeva drugačiji tretman i stručnu pomoć. Zašto, uopće, dolazi do prekida veza, šta ih uzrokuje, kako održati vezu stabilnom..., samo su neke od priča koje su ispisane u mom inboxu, a koje govore o teškoj poziciji muškarca u našem društvu u onom dijelu života koji zovemo emocije. O svim ovim, a i drugim pitanjima možete čitati u narednim kolumnama.